Nalazite se ovdje: HomePovijestPovijest

Povijest

Motička župa - popis 1984

Žrtve 2 svjetskog rata iz Motika i  Čivčija

 Ko smo? odakle dolazimo? kuda idemo?

Da li ste se ponekad zapitali o ovim pitanjima, izgleda da ovakva pitanja dolaze kada covjek postane malo stariji ali nikad nije kasno da se malo posvetimo proslosti tako da bi nam i buducnost bila bolja a i da nasi nasljednici znaju odakle su, to je posebno bitno sada kada se ne nalazimo na prostorima Motika odakle i nasi korijeni sezu u dubinu povijesti.

Svi koji zele da posalju svoje obiteljsko stablo mogu to poslati meni pa cu ja da stavim na stranicu

Lijevo mozete pogledati za sada nas samo Zizke a ubrzo cu da poradim na Ljevarima cije gene nosim sa mamine strane.
Sada sam postavio i Ljevare sa moje mamine strane, trebam pomoc da to sve bude kompletno

 

Malo povijesti iz nasih krajeva:

120000-12000 g. pne - Paleolit
2500-1800 g. pne - Eneolit
1800-700 g. pne - Broncano doba
1500 g. pne - Iliri (pleme Mezeji)
33 god prije Krista - Rimsko carstvo
551-615 god - Dolazak Slavena sa Avarima
615 - Naseljavanje Slavena
9 i 10 stoljece - Kristjanizacija Slavena u Bosni
1154-1353 Vladavina Banova, prvi Boric - poslednji Stjepan II Kotromanic
1353-1467 Vladavina Kraljeva, prvi Tvrtko I Kotromanic - zadnji Matija Sabancic
                Svi bosanski banovi i kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija
1468- Prodiranje Turaka u Bosnu
1528-1878 - Turska, Otomansko carstvo
1878-1918 - Austro-Ugarska
1918-1941 - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) 
1941-1945 - NDH
1945-1991 - Jugoslavija
1991- Srbi

Interesantno je da su moticani prezivjeli i opstali na podrucju Motika oko 350 godina pod turskom vlascu a nismo uspjeli opstati nekoliko godina pod srpskom vlascu.

Povijest Bosne i Hercegovine

 

 

 

"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA

autora: Fra Jurice Šalića

MOTIKE

         Motike danas predstavljaju jedno veliko selo nadomak Banje Luke. Kad prođemo Petrićevac i Rakovac - koji su već uključeni u gradsko područje - dolazimo u Motike, koje su uglavnom smještene uz istoimeni put u dužini pet kilometara. Kad prolazimo selom, dobivamo takav dojam. Međutim, selo se stere do Saračice na Crkveni a njegov vrh dopire do Klupa na zapadnoj strani. Južnu granicu ovog sela stvarno čini put Banja Luka - Bronzani Majdan, počevši negdje iznad Rudarske ulice na Crkveni a završava blizu Klupa. Odatle granica savija na sjever i vraća se južnim rubovima Matoševca, Stranjana i Čivčija, te starim turskim "drumom", koji vodi Keskenovačom izlazi na Ćelenovac. U Brdima i Lipama dodiruje Šargovac. Dalje ide visovima do iznad Bukvinih Bara. Graničeći s Rakovcem na strani grada silazi pored Krupnjačeve kuće, sječe put i rječicu, penje se ispod Dubrića Brda i opet silazi na Crkvenu iznad Rudarske ulice.

 

 

         U ovim granicama smješteno je dosta veliko područje, koje pokrivaju Motike sa svojim zaselcima. Doduše, na desnoj strani puta Banja Luka - Bronzani Majdan, iznad Saračice naselilo se nešto življa, koje se ne tretira kao motičko, ali to je od starina područje Motika. Sve u svemu, lijep i prostran kraj u brdovitom području. Bez nekih značajnijih privrednih mogućnosti, ali u blizini grada, u zdravom prirodnom ambijentu ima lijepu perspektivu.

Velike Motike u prošlosti

        U prošlosti Motike su prostorno bile mnogo veće, sterući se istočno od današnjeg sela prema gradu i Vrbasu. U 16. i 17. stoljeću na ovoj strani Banje Luke bila su tri seoska područja: ivaštansko,dragočajsko i motičko, koje se naslanjalo na sam grad. Sadašnje Motike čine samo gornji dio negdašnjeg seoskog područja. Kako je došlo do toga da se selo smanjilo i pomicalo prema zapadu? Ovo nam se čini malo čudno, ali ako pratimo povijesna zbivanja na ovim prostorima, razumjet ćemo razliku između negdašnjeg velikog seoskog područja i današnjeg dosta velikog sela, koje nosi to isto ime.

         U 17. stoljeću još se ne spominju sela: Rakovac, Petrićevac,Šargovac, Budžak, Vujnovići i Novakovići. Ne spominju se kao formirana seoska naselja. Samo se spominju Motike, selo nadomak Banje Luke, koje se širilo i na prostore spomenutih sela, koja su se tek kasnije izdvojila iz velikog područja Motika. Tako velike Motike sterale su se na širokim prostorima spomenutih sela, s napomenom, da je gornji dio Šargovca vjerovatno pripadao Dragočaju a dio Petrićevca samom gradu. Imajući u vidu ove datosti, dobivamo jasniju sliku ondašnjih Motika. Granica im je išla Vrbasom u dužini Budžaka, moguće i Derviša. S Vrbasa se dizala između Zalužana i Vujnovića, sjekla Šargovac u gornjem dijelu i izlazila na Ćelanovac. Ostavivši Čivčije, Stranjane i Matoševce na dragočajskoj strani, izlazila je na Klupe. Odatle se Crkvenom spuštala do samoga grada, odakle se kretala na istok, te preko Petrićevca i Rosulja u Kumsalama silazila na Vrbas. Ovo bi u grubim crtama bio omeđeni prostor velikog seoskog područja negdašnjih Motika, koje su dobrim dijelom izlazile na Vrbas. U tako velikom selu najnaseljeniji su bili predjeli oko Motičkog groblja, Petrićevca i Budžaka a rjeđe gornji dio, kojeg su činile uglavnom šume, krčevine i pašnjaci.

 Da je ovaj prostor sela stvarno identičan s ovakvim određenjem, dokazuju i slijedeće činjenice: 

- Centar sela bio je u blizini samog Motičkog groblja. Dakle, približno u samom geografskom centru, kojeg je zapremalo selo.

- Groblje, koje je motičko, sada se nalazi izvan sela Motika. Posve nam je razumljivo, da je po tada prostranim Motikama dobilo ime.

- Nepovoljne prilike i migracije stanovništva dovele su do toga, da su prostori sela pri Vrbasu i gradu ostali pusti. Selo se sačuvalo u južnom i zapadnom dijelu a s pridošlim novim stanovništvom i povratnicima stvaraju se nova sela: Šargovac, Budžak, Petrićevac, Drakulić...

        Sve u svemu, Motike su staro selo kod Banje Luke. U prošlosti razasuto na velikom prostoru, tijekom vremena se smanjivalo i došlo u današnje okvire, ali još uvijek veliko i prostrano. U prošlosti je imalo svoju župnu organizaciju, što ima i danas. Ljudi iz Motika su osebujnog i posebnog temperamenta, ustrajani, radini i otporni, dobri kršćani. S posebnim crtama u svakom pogledu su zanimljivi. Zanimljivi za priču o sebi i svom selu. O Motikama i Motičanima.

Stanovništvo Motika

    Ono se mijenjalo tijekom pojedinih perioda povijesti novijeg vremena. Migracije su činile svoje, pa su se jedni naseljavali a drugi odlazili ili izumirali. U blizini grada bili su kao na nekoj vjetrometini, izloženi zatiranjima, prouzrokovanim od kuge, gladi i rata, što se često događalo u teškim i žalosnim vremenima turske uprave u Bosni i Hercegovini.

            Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića iz 1744. godine Motike su bile jedno od najvećih katoličkih sela u banjalučkom kraju. Veći broj pučanstva imala je samo Bukovica pri Trnu. Dragnić u ivaštanskom kraju doduše je veći, ali to je skup sela: Abrići,Vukovići i Valentići. Također veći broj tada je imala kombinacija Duile - Miloševići.

 Među 27 obitelji sela Motika vidimo da su u istom popisu zastupljena slijedeća prezimena:

Dumjenović (Duhmenlia)                                    3 kuće

Prnjavorac                                                            3 kuće

Garić                                                                      2 kuće

Šobić                                                                      2

kuće Aničić                                                           1

kuće Bijelić                                                           1

kuće Bugarinović                                                1

kuće Grgić                                                           1 kuće

Jurendić                                                               1 kuće

Kasipović (Capapovich)                                     1 kuće

Leusnović                                                            1 kuće 

Lipovac                                                                1 kuće 

Majdandžić '                                                        1 kuće 

Martinović                                                           1 kuće 

Pavić                                                                     1 kuće

Pustahia                                                               1 kuće 

Stjepančević (Stipanovich)                                1 kuće

Topal                                                                     1 kuće

Vrebec                                                                   1 kuće

Žižak (Xischovich)                                               1 kuće

         Imajući u vidu popis Dragičevića, zaključujemo da su se do ovog vremena u Motikama zadržale slijedeće obitelji: Žižak, Kasipovići, Pustahije, Martinovići, Majdandžići i Dumjenovići.

        Pored migracija, uvjetovanih ratnim, kužnim i vremenima gladi, često puta i trivijalne okolnosti utječu na promjene stanovništva u selu. U prilog ovome govori predaja, da su u donjem dijelu stvarno velikih Motika, na prostoru današnjeg Budžaka živjeli mještani s prezimenom Milanović. Kod njih je stasalo jedno momče, koje je bilo tako "pusto", tj. tako nemirno i neobuzdano, da su se stariji dobrano zamislili nad njegovim postupcima. Ne znajući što će s njime, sam spahija poruči Milanovićima da ga sklanjaju, da provide s njim kako znaju. Inače, tako radeći izgubit će glavu. Ne našavši kakvo zgodno rješenje, pošalju ga u krčevine, u još nenaseljeni kraj u gornjem dijelu sela. Vrijedno radeći, spomenuti momak se skućio, priženio i osnovao obitelj, izrodivši potomstvo. Kako je bio "pust", neobuzdan, on i njegovi potomci prozvani su Pustahijama. Ova zanimljiva predaja nije bez osnove. Ako bismo željeli uokviriti u povijesnu stvarnost, taj prijelaz Milanovića s Vrbasa u Pustahije u gornjem selu mogli bismo smjestiti u prve decenije 18. stoljeća, jer u izvješću biskupa fra Pave Dragičevića 1744. godine u selu Motikama, na sedmome mjestu spominje se domaćinstvo s pet članova, čiji je poglavar bio "Mattaeus Postaia".

      U Bečkom i Banjalučkom ratu, te vremenu između njih nastale su jače migracije i zatiranja u Motikama. Donji, naseljeniji dio je opustio. Narod se povlačio u gornji dio sela, stradavao u ratnim događanjima, u kužnim i gladnim vremenima. Vjerovatno se nekolicina vratila na ognjišta, ali to nije bilo dovoljno. Zato Turci - da zemlja ne bi ostala neobrađena - naseljavaju središnji dio oko Motičkog groblja pravoslavnima od Kotar Varoša i Javorana. Od tada oni čine selo Drakulić. Ovo naseljavanje spominje biskup fra Augustin Miletić, u izvješću 1813. godine.

      U migracijama, koje su se događale tijekom 18. i 19. stoljeća u Motike dolaze prinove. Sredinom 18. stoljeća pojavljuju se Josipovići i Marići ("Marijch"), a kasnije Ljevari, Kovačevići, Tutići, Madže i ostali.

        Donekle se može pratiti brojno stanje stanovništva u Motikama. Biskup fra Nikola Olovčić spominje 1672. godine da Motike imaju 700 vjernika. Ovaj broj župljana u stvari je broj mještana tadašnjih Motika, uključujući i one s prostora današnjih sela: Šargovca, Budžaka, Petrićevca, Vujnovića i Novakovića. Prema dostupnim izvorima imamo prikaz brojnog stanja u vremenima koja su nadolazila:

1737. godine                                     36 domova                                   435 članova

1742.                                                  27 domova                                    180 članova

 1768.                                                  30 domova                                   271 članova

1813.                                                  40 domova                                   266 članova

1864.                                                  32 domova                                   223 članova

1877.                                                  34 domova                                   289 članova

1885.                                                                                                         299 članova

1892.                                                                                                         342 članova

 1935.                                                                                                         992 članova

1960.                                                                                                         1230 članova

        U vremenu osnivanja župe 1. siječnja 1984. godine Motike su imale 261 domaćinstvo i 1058 vjernika. Župi se pridodaje još 94 domaćinstva s 410 članova iz Čivčija, što sve skupa iznosi 1468 vjernika.

      U novije vrijeme, posebno u Drugom svjetskom ratu vrh Motika do Klupa postaje pust kraj. Slabi uvjeti za život i neprestana nesigurnost u nemirnim vremenima doprinosili su da je s toga područja stanovništvo odseljavalo, povlačeći se u dubinu sela. Tako je opustio kraj iznad Majdandžića i Maršale, kao i predio uz put Banja Luka - Bronzani Majdan iznad Saračice.

      Poslije 1960. godine u Motikama se više ne osjeća porast, nego stagnacija broja stanovništva. Tražeći bolje uvjete i radna mjesta mnogi odlaze iz sela, tako da se veliki broj Motičana nastanjava po Banjoj Luci, Zagrebu i Sloveniji. Osim toga, mnogo ih je na radu u Njemačkoj.

       U ratu 1991-1995. godine Motike su bile izložene velikom pritisku, koji se neprestano povećavao. Uz prijetnje, napade, masakriranja i ubojstva mještani su napuštali svoje domove. U početku manje a potom sve više i više, da bi do kraja kolovoza 1995. godine praktično ispraznili selo. Prisila je stvarno bila velika i nepodnošljiva, radi čega je u selu ostalo samo tridesetak katolika. Kuće i imanja zaposjeli su pripadnici druge nacionalnosti i konfesije. Što nije useljeno, jednostavno je opljačkano, demolirano i razvaljeno.

Zaselci Motika 

      Kako vidimo, Motike se steru na dosta velikom prostoru. Od granice s Rakovcem do Majdandžića ima oko sedam kilometara. Nenaseljenog prostora u vrh sela, iznad Majdandžića prema Klupama ima još znatno, tako da je njihov prostor veoma izdužen. Širina Motika je mnogo manja. Selo je najšire na relaciji Saračica - Ljevari. U tako velikom selu postoji više zaselaka, koji čine izdvojene cjeline, izrazito zasebna, manja mjesta.

Bukvine Bare čine početak Motika, smještene uz put i rječicu. To je najravniji i najplodniji dio sela. Obično se za ovaj zaselak kaže "u Bukvama", ili jednostavno "Bukve". Nitko ne zna odakle ovakav naziv zaselka. U njemu nigdje nema bukovog drveta. Pokojnog Niku Kovačevića zvali su Bukva, ali nadimak je dobio po svom zaselku. U ne baš davnoj prošlosti u Stranjanima bile su obitelji s prezimenom Bukva. Nitko nam ne zna reći da li Bukvine Bare imaju veze s navedenim mještanima Stranjana. Inače na Bukvinim Barama u zadnje vrijeme obitavali su Kovačevići, Josipovići i Dujići. Dvorine su smještene na blagoj padini, u podnožju Durbića Brda. Vjerovatno je zaselak dobio ovakav naziv po nekoj većoj građevini: dvorcu, kuli, čardaku ili su nečemu sličnom.

Dvorine nastanjivaju Josipovići, od kojih je u posljednje vrijeme najpoznatiji Pero Josipović zvani Bosanac, po kome je njegovoj djeci ostao naziv Bosančevi.

Durbića Brdo je vrletna, dominantna uzvisina na južnoj strani sela, s kojeg se cijeli krajolik Motika vidi kao na dlanu. Ime je dobilo po Durbićima, koji od davnina obitavaju na njemu. U posljednje vrijeme gotovo da je opustjelo. Pored prorijeđenih starosjedilaca, na njegovim padinama smjestilo se i nekoliko obitelji, doseljenih od Jajca.

Josipovići, koji popunjavaju prostor od motičke škole do Saračice, od davnina su nastanjeni obiteljima s istim prezimenom. To je postojbina i prastarih obitelji Kasipovića. Od svih Josipovića jedino ovi se nisu selili, nisu napuštali svoja ognjišta u vremenima haranja kužnih bolesti.

Martinovići nastanjivaju brdovit kraj iznad motičke škole, prema putu Banja Luka - Bronzani Majdan. Njihove zemlje steru se do spomenutog puta iznad Saračice. U novije vrijeme sve više silaze u dolinu i oko same škole.

Pustahije su smještene u gornjem, južnom dijelu sela. Čim se svlada uspon Desetarnica iznad škole, dolazi se u njihov zaselak. Domovi starih Pustahija bili su smješteni u strani ispod Krstova, dok se u novije vrijeme njihov zaselak svio u dolini oko puta i rječice. Tu je živio neumorni radnik Stipo Pustahije. Pored njega zanimljiva ličnost Perića, koji je bio slika i prilika rodočelnika Pustahija, onog "pustog" momka iz Budžaka. Tu su stasala braća Slavko i Mirko, te mlađi naraštaj Pustahija.

Knežići se nalaze u gornjem dijelu sela, prema Dragočaju. Tu su poznate obitelji Žižaka, Marića , Grgića... Žižci medu njima prdstavljaju starosjedioce, koji su tu od davnina.

Na ovaj zaselak naslanja se par kuća Majdandžića u vrhu sela a nakon njih prostire se prazan prostor krčevina i šuma do Klupa. U prošlosti je i taj prostor bio prilično naseljen. No, zbog nesigurnosti u poslednjih sto godina, pogotovo u Drugom svjetskom ratu taj golemi prostor na zapadu sela ostao je prazan.

Marići su također smješteni u gornjem dijelu sela. Naslanjaju se jednim dijelom na Šargovac a drugim na Čivčije. Njihovi preci su tu došli vrlo davno, u turskom periodu. Rodočelnik jednog njihovog ogranka bio je čovjek po imenu Šimun, doseljenik iz Dalmacije. Kako je bio malenog rasta, dobio je ime Šimunčić, pa prema tome su i njegove potomke prozvali Šimunčićima. Jedan od najuglednijih Šimunčića bio je pokojni Matija Marić.

Ljevari su smješteni desno od škole, na stranama prema Šargovcu. U Motike došli su iz sasinske župe. Prema predaji, najprije je došao jedan od njih u turskom periodu i bio kao najamnik kod Marića. Bio je vrijedan i radin čovjek. Pored najamnine, onog redovitog primanja, dali su mu da sebi iskrči dio zemljišta za okućnicu. Tako se nastani i skući medu njima, priženi se i osnuje obitelj. Vrijedno radeći uskoro postaje najimućniji domaćin u selu. Njegova obitelj postaje brojna. Nekada ih je u zajednici živjelo i do 45 članova. Po njima cijeli zaselak je dobio ime. Od tih Ljevara posebno je bio poznat Mijat Ljevar, koji je umro u godinama posije Prvog svjetskog rata. Poslije njega kao zanimljiva osoba spominje se Pavao Ljevar.

 

 

 

 

Pored Ljevara i Marića, na granici prema Šargovcu su "Lipe", predio poznat po lipicama. Kad su bila česta saveznička bombardiranja 1944. godine - radi čega se nije smjelo okupljati po crkvama - svećenik bi s Petrićevca dolazio u Motike, te u "Lipama", tj. u lipovoj šumi održavao Službu Božju.

Šobe u današnjem vremenu nama predstavljaju samo jedan izraz, lokaciju "u Sobama", "pod Šobama", ali u prošlosti, sve do potkraj turske vladavine tu su obitavale prastare obitelji Šobića, koje su činile značajan istoimeni zaselak Motika. Medu njima bio je poznat izvjesni Stjepan Šobić, koji je svojevremeno bio spomeničar. Naime, od kamena je klesao nadgrobne ploče. Te ploče i sada možemo vidjeti na Motičkom groblju i Crkvenama. Duge su bile do dva metra, široke cca 60 cm, debljine 20-30 cm, sa znakom križa i nešto oskudne ornamentike. Vjerovatno je negdje u području Šoba bio kamenolom, majdan bijelog kamena, čije su naslage bile debljine, pogodne za obradu takve vrste spomenika. Od takvog bijelog kamena građena je i stara kapela na Motičkom groblju.

Župna pripadnost

          U prvim desetljećima turske vladavine u Bosni i Hercegovini Motike su potpadale pod banjalučku župu. No, nije nam jasno da li je tako bilo krajem 16. i početkom 17. stoljeća, kad je već postojala župa Dragočaj. Moguće da je ovo selo dijelom ili čitavo priključeno Dragočaju.

         Nakon toga, u prvoj polovici 17. stoljeća nastaje župa Motike, koja se podudara s granicama tadašnjeg velikog istoimenog sela. Prvi spomen o postojanju ove župe nalazimo kod biskupa fra Tome Ivkovića. Na temelju njegovog izvješća iz 1630. godine možemo zaključiti da je ova župa formirana u dvadesetim godinama 17. stoljeća. Spomenuti biskup je obilazio župe u Bosni 1626-1630. godine. U tim obilascima dva puta bio je u Motikama. Prvi put krizmao je 113 a drugi put 300 krizmanika.

       Kao Banja Luka i Dragočaj, Motike su potpadale pod fojnički samostan. Iz popisa 1647. godine ovaj samostan je imao 12 župa. Medu njima na šestom mjestu bila je motička župa (11).

       Biskup fra Marijan Maravić dostavlja izvješće o svom pohodu u Rim 1650. godine. Tu piše da je 23. studeni 1649. godine pohodio župu Motike, gdje je krizmao 438 pripravnika. Nešto više podataka o ovoj župi donosi biskup fra Nikola Olovčić u izvješću 1675. godine, u kome govori o pohodima 1672-1675. godine. Tu navodi da Motike imaju 700 vjernika, od kojih je 582 krizmanih. U župi nema crkve ni župnog stana. Službu župnika obnašao je jedan franjevac iz Fojnice, etc", Starine JA, knjiga XXXVI., str. 135-136. Kako tu nije bilo crkve, Službu Božju obavljao je po grobljima, šumama i kućama uglednijih vjernika (12).

        Župna organizacija u Motikama jedva se održavala u vremenu Velikog bečkog rata 1683-1699. godine. Izložena ratnim razaranjima i represalijama Turaka nije se dugo održala. Posljednji spomen na ovu župu bilježi fra Ivan Krstitelj de Vietri 1708. godine. U narednim godinama gasi se zajedno sa susjednom dragočajskom župom. Motička župa nestaje a veliko selo - zahvaćeno ratnim događanjima, gladnim i kužnim godinama - smanjuje se i grupira u jugozapadnom dijelu. Ovo se događa u vremenu 1683-1737. godine.

      Tako se ugasila ta stara župa Motike na samom početku 18. stoljeća; u strašnim ratnim i kužnim vremenima nestala je ta simpatična mala tvorevina, taj dragulj katolicizma pored same Banje Luke. Povijesni izvori i dalje spominju Motičko groblje, na kome se povremeno održava Služba Božja i blagoslov s procesijom na blagdan sv. Marka.

       Nestankom župe Motike prostori istoimenog sela priključuju se ivaštanskoj župi. U vremenu Dubičkog rata 1788-1791. godine Motike se izuzimaju i priključuju banjalučkoj župi, u kojoj ih nalazi biskup fra Augustin Miletić 1813. godine. Takvo stanje traje do 1859. godine, kad se osniva rakovačka kapelanija, koja uskoro postaje župom. Njoj pripadaju Motike do 1876. godine. Tada se sjedište župe prenosi u Petrićevac, po kome se župa prozva petrićevačkom. Prema tome, Motike ostaju u sastavu te iste župe, samo s izmijenjenim imenom. Ostaju do 1983. godine, kad se opet uspostavlja motička župa, koja uključuje i susjedne Čivčije. U trenutku osnivanja župa broji 1468 vjernika. Uskoro se počelo s izgradnjom župnog centra na spoju Motika i Čivčija, s lijeve strane puta na Ćelanovcu, kojih 200 metara u dubini Motika. Najprije se pristupilo izgradnji župnog stana, koji je sazidan i pokriven 1986. godine a narednih godina je uređen i namješten. Podrumski dio je adaptiran i služi kao privremena kapela. Naime, Služba Božja u novoosnovanoj župi održavala se u kapeli sv. Roka na Ćelanovcu do 1989. godine, kad se počelo s okupljanjem u kućnoj kapeli.

        Nova župa nastavlja tradiciju stare motičke župe. I ova novina predstavlja malu župu pored Banja Luke, dragocjenu za Crkvu na ovim prostorima. Vrijedan spomena je njen prvi i dugogodišnji župnik fra Anto Nedić, koji se svojski trudio gradeći župni stan a još više formirajući župnu zajednicu, živu Crkvu. Uz njegov angažman do izražaja dolazi vjernost i postojanost motičkih katolika, kojima se u župnoj zajednici pridružuju i Čivčijaši.

         Rat 1991-1995. godine mnogo toga je izmijenio u Motikama i susjednim selima. U istom župnom stanu bila je vojska 1995-1997.godine. Na zdanju je pričinjeno mnogo štete. S najpotrebnijim popravcima i ulaganjima stan je opet doveden u funkcionalno Tijekom 18. stoljeća i u posljednjem periodu turske uprave u groblju se ne spominje nikakva kapela. U novijem vremenu tako značajno groblje nije moglo biti bez ikakvog sakralnog objekta. Moguće da je tu bila drvena kapela, ali negdje do 1978. godine u groblju je bilo skromno zdanje, zidano od bijelog kamena. Kako je dotrajalo, porušeno je, da bi nešto niže bila podignuta današnja kapela. Ne uvažavajući takvu tradiciju, u 80- tim godinama 20. stoljeća i groblje i kapela dobili su za nebeskog zaštitnika sv. Stjepana, čija se proslava prakticira u ovom prastarom groblju.

Svetište sv. Roka na Ćelanovcu 

        Ćelanovac ili Buljevac. To je manje brdo na granici Motika i Čivčija, kojeg dodiruje i gornji Šargovac. Iako je to niže brdo, niz Šargovac i na brda iznad Banja Luke, uključujući jasno vidljivo Bansko Brdo sa Šehitlucima. Upravo na ovom brdu, na razmeđi Motika,Čivčija i Šargovca smješteno je svetište sv. Roka, koje je nastalo u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Kako su ova sela udaljena od petrićevačke i barlovačke crkve, ovo malo svetište odigralo je veliku ulogu u održavanju vjerskog života među mještanima. Svetište je pripadalo petrićevačkoj župi, da bi se 1983. godine od nje odvojila župa Motike s istoimenim selom i Čivčijama. Prema tome, samo svetište je potpalo pod novonastalu župu.

       Obično su po selima građene skromne kapele. Kad je trebalo graditi na Ćelanovcu, prevagnuo je interes da se gradi nešto posebno, veće i značajnije, što bi objedinjavalo gornje Motike, Čivčije i gornji Šargovac. Naime, tridesetih godina, između dva svjetska rata mještani ovih sela živo su se angažirali da tu sagrade župni centar i stvore župu. Na takav zahvat poticala ih je svijest o nekdašnjem postojanju župa Dragočaj i Motike na ovim prostorima. Ovdje je došla do izražaja upornost Motičana, jer su se oni najviše angažirali u izgradnji. Godine 1935- 1936. sazidana je kuća, koja bi trebala postati župni stan. Zidali su je motički zidari, čuveni Marko Marić zvani Regoda i Niko Marić. Prema zamisli, gradili su prizemnu kuću, u kojoj će biti župna kancelarija, kuhinja, soba za " ujaka" i prostorija za nekoga tko bi tu služio. Dimenzije te zgrade bile su 12 x 10 metara, s tim što je podrum bio ispod polovice kuće. Osim podrumskog prostora , u kući je bio hodnik s četiri prostorije. Odmah pored spoljnog ulaza, desno i lijevo u hodniku bili su ulazi u prostorije sa strane. Naprijed je bio ulaz u treću sobu, iz koje se ulazilo u četvrtu. Ova se kuća nalazila točno na mjestu današnje kapele.

      Nakon toga izgradjena je gospodarska zgrada veličine 10x5 metara. Odmaknuta je iza kuće dvadesetak metara, nešto niže, prema nama dobro poznatom stablu jasike, u čijem hladu smo se toliko puta odmarali, ugodno se izlažući strujanjima vjetra, koji dolazi s Kozare.

      Pored kuće podignut je zvonik na četiri drvena stupa, na kome je instalirano zvono težine cca 80 kg. Malo dalje, na motičkoj strani prema Bujancu planirano je otvaranje groblja. Za početak bilo bi to malo groblje, koje bi se steralo na jednom dunumu zemljišta. Što se tiče mještana, trebala je još crkva i jedan " ujak", pa eto župe.

       Kuća, zvonik i gospodarska zgrada izgrađeni su do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom rata nije se moglo ništa više graditi. U borbama kuća je jako oštećena. Partizani su je gađali iz topa s Durbića Brda. Dobila je dva direktna pogotka. Srećom, prilikom ovog granatiranja nitko nije stradao. Poslije rata novi ateistički sistem nije dopuštao što novo raditi na vjerskom planu, pa se nije moglo ni misliti o otvaranju nove župe na Ćelanovcu. Oštećena kuća je propadala i na koncu porušena a gospodarska zgrada je prodana. Ostao je samo zvonik sa zvonom. Po njemu, za nas iz bliže okolice ta lokacija dugo se zvala " kod zvonika'". Ipak, u tako teškom vremenu 1950. godine mještani su sazidali kapelu na mjestu srušene kuće, iskoristivši njezin bijeli kamen za gradnju. U crkvici ima mjesta za 80-tak osoba. Nad ulazom sazidan je zvonik, na kome je montirano zvono s drvenog zvonika, koji je - ostavši bez funkcije - porušen. Ova kapela nije predviđena za održavanje poljskih blagoslova. Zato su kapele u Čivčijama, Ljevarima, na Martinovića Brdu ....Ovo je posebno mjesto, koje okuplja vjernike iz spomenutih sela. Crkvica je posvećena sv. Roku, kužnom svecu, tako popularnom u katoličkom svijetu ovog kraja. Naime, u stara vremena, sve do konca Prvog svjetskog rata sv. Rok se svečano slavio na Crkvenama. Naravno uz sv. Vida i Gospine svetkovine. Ta tradicija se nastavlja s ovom kapelom. Osim na Rokovo, ovdje bi se svečano slavilo i na svetkovinu prvaka apostolskih sv. Petra i Pavla. Međutim, na Ćelanovcu nisu održavani samo "godovi", već i pučke pobožnosti, Put križa u korizmenom vremenu kojeg je predvodila Zorka, supruga spomenutog Regode. Na tu pobožnost dolazilo bi stotinu, pa i više vjernika. Posebno je ova pobožnost ostavljala lijep dojam na djecu. Regodinica bi predmolila a djevojke i žene - koje su inače predvodile pjesmu u kolu, na igrankama i sijelima - skladnim bi glasovima pjevale korizmene pjesme i strofe na kraju svake postaje.

Uskoro je ovo Rokovo svetište postalo mjesto okupljanja vjernika nedjeljama i blagdanima. Početkom 60-tih godina ova crkvica postaje filijalom petrićevačke župe. Kako joj gravitiraju čisto katolička sela, sv. Mise su dobro posjećene. Osim uobičajenog slavljenja dana Gospodnjeg sv. Misom, vjernici u ovoj kapeli imaju mogućnost " obaći priliku", tj. izvršiti zavjet sv. Roku, pred njegovom zavjetnom slikom na oltaru. Tu se lijepo može vidjeti pobožnost katoličkog puka na djelu. U zelenilu pored same kapele dirljiv je pogled na vjernike koji se mole klečeći i raširenih ruku. S pogledom prema izloženoj zavjetnoj slici a duhom uzdignutim nebu. Uz to, skladno odgovaranje i pučko pjevanje pod Misom. Malo u šali a više u zbilji, postala je poslovična "motička liturgija".

       Iako se kod kapele mogla vidjeti primjerena pobožnost, bilo je i tu iznimaka. Tamo u sjeni jasike bi "slušali" sv. Misu nestašni i oni koji su bili malo "crveni", kojima obijest ili partijska pripadnost nije dala prići kapeli.

        Na blagdan sv. Roka, svetkovinu sv. Petra i Pavla i običnim nedjeljama u ljetnom periodu bilo je veselo kod kapele. Mladež bi se obično uhvatila u kolo, pjevala, igrala i plesala. Nerijetko bi tu u popodnevnim satima zakazivane seoske igranke.

        Da ne bi bili ovisni o vremenskim prilikama, na kapelu sv. Roka dograđena je 1970. godine prostranija baraka. Kad je osnovana motička župa 1983. godine, ovo Rokovo svetište postaje privremena župna crkva. Kao takva funkcionira do 1989. godine, kad je otvoren novi prostor za bogoslužje u novoizgrađenom župnom stanu, u njegovom podrumskom dijelu. Otad se sv. Mise redovito održavaju u tome novom sakralnom prostoru. A svetište sv. Roka? Radi te izmjene, onaj aneksbaraka - izgubivši svoju funkciju - ruši se a sama kapela ostaje i dalje kao Rokovo svetište. Ova crkvica je sanirana u ljeto 1990. godine, čime se izjednačava sklad i ljepota prirodnog ambijenta i same građevine.

       Tijekom rata 1991-1995. godine ovo svetište je provaljeno i demolirano. U njemu je podmetnut požar 12. veljače 1995. godine. Srećom, nije izgorio krov, ali je istom prigodom upropaštena zavjetna slika sv. Roka. Poslije rata, s manjim ulaganjima u crkvici je popravljeno ono najhitnije, da bi i dalje služila svojoj svrsi. I u poratnom vremenu kod ove kapele održavaju se zavjetne Mise na blagdan sv. Roka i svetkovinu sv. Petra i Pavla.

      Tu, na Ćelanovcu, gdje je nekad bio turski čardak, gdje se sabirala trećina, gdje je bila "bostan-bašta" sa sočnim lubenicama i dinjama, sad je svetište sv. Roka, najdraže mjesto za katolike Čivčija, gornjeg Šargovca i Motika. Koliko smo puta odande gledali niz Šargovac do istoimene škole; Starčeviću s okolnim banjalučkim brdima; Maršalu i ispod nje gornje Čivčije. Kozara je kao na dlanu. Pod Bobijom ivaštanska a visoko na obzorju šimićka crkva. Negdje u šumi istog masiva, pod samom Krndijom zapaža se Visoka Glavica, također sveto, Rokovo mjesto. To je nezaboravno. Kao i samo brdo Ćelanovac i Rokova kapela na njemu. Uvijek se jasno ocrtava u našoj svijesti. I dan danas mi je prepoznatljiv pjev djevojke Janje, kćeri pok. Ive Žižka. Svaki put, kad bi čuli njen melodičan glas, znali smo: dvanaest je sati. Ide Janja pjevajući uz brdo a malo zatim oglasi se zvono. Taj pjev Janje i zvuk zvona uvijek mi se činio kao nešto rajsko, kao anđeoski zov. Zov na Pozdrav Gospin, spomen sv. Roka u "priporukama"; svaki dan nas podsjeća na to, da smo kršćani. Sve dok se ne dogodi da nakon blagog usnuća i nama zazvoni posljednji put.

 Kapela sv. Ilije na Durbića Brdu

       Kapela se nalazi na brdu, koje dominira u jugoistočnom dijelu sela a dobilo je ime po Durbićima, koji od davnina obitavaju na njemu. S njegove dosta visoke glavice vidi se gotovo svaki kutak Motika. Upravo tu je kapela sv. Ilije proroka. Prije Drugog svjetskog rata na brdu je postojala drvena kapela, posvećena spomenutom svecu. Nakon istog rata pored kapele je podignuto manje zvono na zvoniku s drvenim stupovima. Nova kapela je izgrađena 1991. godine. Lijepo zdanje u prirodi ostavlja ugodan dojam. Na glavicu strmog i visokog brda teško je uzaći a kad se čovjek gore uspne, pored svetišta doživljava ljepotu vrhunca, pogotovo na zavjetni dan sv. Ilije. Tada nazočni kršćani stvarno doživljavaju nešto od ugođaja na tome svom brdu preobražaja, na kome se kapela prispodobi onoj sjenici sv. Petra, namjenjenoj sv. Iliji proroku.

        U svibnju 1995. godine miniran je zvonik. Istom prigodom neznatno je oštećena kapela. Pljačkaši su s nje skinuli pokrov u prvoj polovici 1998. godine. Onako otkrivena propada, zarastajući u korov i drveće. Zaista, tužna slika lijepog spomen — obilježja iz tako blize prošlosti.

Kapela na Ljevara stranama

       Za potrebe održavanja zavjeta, tj. za održavanje poljskog blagoslova u Marićima i Ljevarima, u vremenu između dva svjetska rata podignuta je drvena kapela na stranama pored kuća Ljevara. Smještena je na lijepom mjestu, odakle se pruža lijep pogled na središnju udolinu Motika, na Durbića i Martinovića Brdo. Kod te kapele slavio je mladu Misu fra Franjo Josipović 1949. godine. Dotrajalu kapelu mještani su zamijenili novim zidanom, koja je također skromnih dimenzija, ali skladno građena, s malim zvoničićem iznad ulaza. Kapela je temeljito uređena, pa lijepo izgleda u divnom krajoliku livade, s nekoliko lipa, koje kraj nje čine jedinstvenu krošnju.

       Prethodna i ova kapela nisu imale određenog patrona. Blagoslov se kod nje održavao prema rasporedu kojeg su određivali župnici, ne vežući ga za neku određenu svetkovinu. Jednostavno,bio bi jedne nedjelje u mjesecu svibnju. Tek u posljednje vrijeme određen je patron, pa je to sada kapela sv. Križa.

     Ovo malo i mještanima drago svetište, dobro uočljivo s motičkog puta demolirano je u veljači 1995. godine. Sinovima razaranja sreće drugog smetala je i ta mala kapela, od koje nisu imali što odnijeti.

Kapela Pohođenja B.D. Marije na Martinovića Brdu

      Prvotno je svetinja bila u krčevinama iza Martinovića Brda, u strani bliže putu Banja Luka - Bronzani Majdan. Tu je bio veliki drveni križ, s limenim udubljenjem, u kome je bio pohranjen kip sv. Ante. Kad je taj predio opustio i nesavjesni namjernici sa strane pričinjavali štetu na toj svetinji, križ je prenesen na brdo, na čijoj padini su obitavali Martinovići. Postavljen je na glavici, koja se zove "Gradina". Nešto kasnije, na istoj glavici pored križa podignuta je kapela skromnih dimenzija, građena rigl-tehnikom. Svetište je bilo visoko na gradinskoj glavici, s koje se pruža lijep pogled na dolinu, motičku školu i susjedna brda. U Martinovićima "god"bi bio na blagdan Pohođenja B.D. Marije, tj. na Marinu 2. srpnja, prema starijem računanju. Na taj dan održavala bi se sv. Misa i poljski blagoslov za zaselak Martinovića. Iako nije bila u pitanju zapovjedna svetkovina, katolici naših sela posvećivali bi veliku pažnju slavljenju ovog Marijinog blagdana. Tko ne bi poštivao i prihvaćao se posla na taj dan, smatrao bi se lošim ili nikakvim katolikom, koji bi takvim postupcima izazvao gnjev "blage Marine".

     Nekada se sv. Misa održavala ispod brda, u livadi pored kužjeg groblja, u podnožju, od strane motičke škole. Za takvu prigodu načinili bi improviziranu kapelu od pruća i lisnatih grana. Ova se praksa održavala između dva svjetska rata a isčezla je u poratnom vremenu.

     Kad su Martinovići morali napustiti svoje brdo 1995. godine, njihova kapela ostala je nezbrinuta. Oni isti, koji su provaljivali i pljačkali po selu, provalili su i kapelu na glavici brda. Iako odatle nisu imali što odnijeti, demolirali su to skromno zdanje. Riglovana konstrukcija s oštećenim pokrovom stajala je 1998. godine, s izvaljenim pojedinim dijelovima zidova. S vremenom, ostaci kapele su zarasli u ukrasne grmove, korov, trnje i drveće, pa se jedva naziru u takvoj zapuštenosti. Kako smo vidjeli, Ćelanovac s kapelom sv. Roka je zajedničko svetište Motika i Čivčija, u kome se nisu održavali poljski blagoslovi. Međutim, samo Motikama vlastite su tri svetinje, one na Durbića i Matrinovića Brdu i na Ljevara stranama. Pored poljskih blagoslova i zavjeta, na spomenutim mjestima bio je poseban "god" na blagdan Našašća sv. Križa 3. svibnja. Naime, svaki put bi se proslava održavala na drugom mjestu. Jedne godine sv. Misa bila bi na Durbića Brdu, druge u Martinovićima a treće na Ljevara stranama. S tom razlikom, što bi se bogoslužje održavalo kod kapela na Durbića Brdu i Ljevara stranama a u Martinovićima ne na "Gradini", nego u podnožju brda, u livadi, pokraj već spomenutog kužjeg groblja. Ova praksa je napuštena u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Vjerski život

       Mještani Motika oduvijek su bili dobri vjernici, dobri katolici. Sama činjenica da su nekad u prošlosti imali župnu organizaciju dovoljno govori o njihovoj privrženosti Crkvi. Na pogodnom položaju uvijek su imali mogućnost osjećati bilo sela i grada, čuvajući svoje običaje i tradiciju. Istovremeno su usvajali novosti, koje donose suvremeni trendovi. Koristili su sve te mogućnosti da sačuvaju svoj vjerski identitet. Tako su mogli imati status župe u 17. stoljeću. Naime, tadašnji župljani Motika nisu bili posve obespravljeni sloj raje. To je bilo vrijeme, kad je među bosanskim katolicima još uvijek postojao obrtnički stalež, srednji, dosta dobro stojeći sloj ljudi. Kao poticaj tako boljem stanju, čini se da je ondašnjim Motikama pogodovala eksploatacija ugljena. Karakteristične grabe oko Motičkog groblja, rudnik u njegovoj blizini potiče nas na pomisao da se tu kopao ugljen u vremenu postojanja stare motičke župe, moguće i ranije, u Srednjem vijeku. Činjenica je da su rudarska mjesta po Bosni u turskom vremenu nudila katolicima bolje uvjete i veću sigurnost, što je doprinosilo poboljšanju stanja motičkih katolika do te mjere, da su mogli stvoriti i imati župnu organizaciju. I poslije ugasnuća motičke župe, dosta prorijeđeno stanovništvo Motika, u nemirnim i kužnim vremenima 18. i 19. stoljeća ostalo je postojano u vjeri, što svjedoče okupljanja na Motičkom groblju. Nedjeljama i blagdanima, a posebno na blagdan sv. Marka, kad bi upriličili poljski blagoslov s procesijom, tada jedinom takvom manifestacijom vjere u banjalučkom kraju. Poslije odlaska Turaka, kroz narednih sto godine Motike su bile u sklopu petrićevačke župe. Kao dobri vjernici Motičani su u velikom broju dolazili u petrićevačku crkvu, koja je pojedinima udaljena 7-8 kilometara. Poseban doživljaj za njih predstavljala je ponoćna Misa na njihovom groblju, koja se održavala do Drugog svjetskog rata. Tada bi na groblje došli Šargovčani, Rakovčani, Vujnovćani, Novakovićani, te mnogi iz Petrićevca. Ali najbrojniji su bili Motičani. Oni najudaljeniji, iz Majdandžića i od Saračice krenuli bi u sam suton. Usput bi nailazili kraj poznanika i rodbine, malo zasjeli dok bi se i oni spremili. To bi se ponavljalo više puta. Tako bi se pomalo primicali, da bi u pola noći prispjeli na sv. Misu na groblju. Poslije ponoćke nastalo bi narodno veselje. U lijepoj vedroj noći, na mjesečini vrtjelo bi se kolo ispod groblja. Stariji bi ugodno razgovarali, zalijevajući se dobrom šljivovicom. Naravno, usput bi nekoga ili neke istukli. Tek tako, da ne prođe bez kavge. U međuvremenu bi osvanulo. Povratak kući bio bi polagan. Opet bi zastajali na pogodnim mjestima na putu ili u selu, poigrali u kolu i zapjevali. Tako bi se postupno rasipali, da bi oni najudaljeniji stigli kući u suton. Dakle, ta njihova ponoćka s odlaskom i povratkom trajala bi 24 sata.

     Kad je dokinuta ta ponoćna Misa, nastavili su dolaziti na Motičko groblje na drugi dan Božića, Stjepan - dan. Dakako, i na drugi dan Uskrsa.

      Poslije Drugog svjetskog rata Motičani su se okupljali u crkvi na Petrićevcu, da bi potom dolazili na Ćelanovac kapeli sv. Roka, gdje bi se sabirali na pojedine "godove", pučke pobožnosti (Put Križa), dok ta kapela nije postala filijala petrićevačke župe 1960. godine. Tu bi se održavale sv. Mise nedjeljom i blagdanima za Motike i Čivčije. Opet su Motičani dokazivali svoju privrženost vjeri. Pogotovo kad je osnovana motička župa 1983. godine i organizirano bogoslužje u izgrađenom župnom stanu. Bespoštednim zalaganjem i primjerom župnika fra Ante Nedića uobličena je ta manja župna zajednica. Sudjelovanje na sv. Misi, lijepim pjevanjem i primanjem sakramenata dokazivali su da je to posve katoličko mjesto, sa živom vjerom njegovih mještana. Nema više Regodinice, ali mlađi naraštaj nastavlja tim istim putem vjere.

      Kad su Motičani morali jednostavno iseliti do 1995. godine, u njihovom selu ostalo je samo tridesetak katolika. Opet se održava sv. Misa u kapeli župnog centra, samo pred 10-15 nazočnih vjernika. Malo tužno, ali stvarno. I ta mala zajednica nastavlja put u vjeri. S nadom da će se brojno povećati.

Čudna ispovjed

      Nekako u korizmi 1978. godine, kao kapelan u petrićevačkoj župi ispovjedao sam stare, nemoćne i bolesne u Motikama. Otišao sam prema Saračici i desno se uspeo do kuće Šime Kasipovića. Tu se sabralo više "didova" i baka. Svi su došli, osim jedne bake s kraja sela. Čekali smo neko vrijeme i na koncu počeo sam ispovjedati, računajući da će baka u međuvremenu stići. Međutim, ispovjedim ih i pričestim. Emilija, kći Šimina pripravi kavu, pa je popismo u ugodnom razgovoru sa starinama. A bake još nema. Meni ne prestade drugo, nego ići i potražiti staricu. Objasniše mi da je s kućom na padini iznad same Saračice, u starni prema Martinovićima. Upute me pješačkom stazom, koja je sjekla padinu obraslu šumom i s paprati na proplancima. Taman negdje nasred puta susretnem baku kako mi ide u susret. Polako, sa štapom u ruci. Pozdravljam se s njom, pitam za zdravlje ... i u sebi mislim: dok s njom dođem njenoj kući ili Šiminoj, proći će mnogo vremena. Sporazumijem se sa njom da to obavimo tu, na licu mjesta. U starni, na stazi, kojih stotinjak metara dalje od mjesta na kome je nekad stajao križ - svetinja starih Martinovića. Okolo paprat, raslinje, šuma, mir Božji. Samo jastreb gore visoko kruži. Zapalim svijeću, stavim štolu i počinjemo s ispovjedanjem. Baka sa svijećom u jednoj, oslonjena na štap u drugoj ruci. Ispovijedim i pričestim staricu, izmijenim s njom još nekoliko srdačnih riječi, pa okrenemo svatko svojim putem. Ja Šiminoj a ona svojoj kući moleći pokoru.

Neposlušna Dulja

 

       Kao kapelan u petrićevačkoj župi blagoslivljao sam kuće 1977. godine. Prema rasporedu, došli smo u Motike. Mene je zapao onaj dio Knežića. Dakle, moji susjedi. Za blagoslov u selu obično se spremalo za doček "ujaka".Tako je bilo i u Knežićima. Okupilo ih se dosta u jednoj kući, pili kavu i čekali svećenika. Došao sam, obavio blagoslov i otišao dalje. Ništa neobično. Međutim,tek kasnije čujem priču i komentare. Kad im je javljeno da dolazi svećenik spomenutoj kući, svi su se spustili na velika koljena. Red je klečeći primili blagoslov. Među mjima klečala je i Dulja. Starija, visoka žena. Zbog njene visine tako smo je i zvali. Kako je već bila starija, teško joj je bilo klečati. Kad sam obavio blagoslov i otišao, Dulja se jadala dajući svoje viđenje: "Ja mislila da će doći netko drugi a ono došao naš Juro. Da sam znala, ne bih ni kleknula". Hajde de! Koliko god mi nije bilo pravo, što Dulja baš radi mene ne bi kleknula, toliko mi je bilo drago što je kazala "naš Juro". Znači, kakav sam, takav sam, njihov sam. Ja to pomalo i zaboravio. Išao sam iz samostana opsluživati Vujnoviće. Jednom me salete Motičani i Čivčijaši, prekoravajući me, što ne dolazim imati sv. Misu na Ćelanovcu. Da se nekako obranim, malo u šali dobacio sam im: "Neću! Jer neće Dulja da me sluša".

Nesalomljivi ljudi

 

      Na koncu Drugog svjetskog rata između ostalih, mnogo se Motičana vraćalo s Križnog puta. Da li su što krivi ili nisu, to nije bilo važno. Važno je bilo to, da je bilo tko rekao da je netko od njih kriv, pa je kao takav snosio posljedice. Među zatvorenima bio je i N. Pustahija, sproveden u zenički zatvor. No, Motičan se nikada ne miri s postojećim stanjem, pa ma kako god ono beznadno izgledalo. Noću uzme metalnu šipku,savije u luk i prebaci preko električnih vodova na zidu oko kaznionice. U cijelom zatvoru nestane elektrike. On to iskoristi, prebaci se preko zida i pobjegne. Nekoliko dana nakon toga javio se iz Austrije. Izbavio se i dokopao slobode. Ode u Australiju i tamo se skući, provodeći mirno dane, daleko od užasa, koji mu je nepravedno bio namijenjen. Takvih snalažljivih, otpornih i silovitih ljudi bilo je mnogo u Motikama. Poput N.Marića, koji je mogao - dobro se nakitivši šljivovicom- po tri patrole policije rastjerati po Petrićevcu. To može samo super Motičan.

Nadimci u Motikama

      Faista, Svjetlaja, Tespija, Rona, Dulja, Brajca, Ćikota, Bjera, Regoda, Pekulinica, Akuta, Ciki, Ruža, Kalaba, Kećura, Bukva, Pšenica talijanka, Odborovi, Pratrovi, Terempe, Rujkin, Vučak, Tucek, Perić, Tule, Bosanac, Milcov, Žujan, Kupus, Lijevoruk, Glađan, Pekan, Ganjobab, Sarajevo, Šeker, Mačak, Robo, Cambo, Pole, Ata, Ćućalo, Grgutalo.

 

 

11) J. Matasović, Fojnička regesta, str. 148.

12) "...unus patrum de conventu Foinizae celebrat per coemeteria, per silvas, domos

13) Usp. L. Djaković, Nav. dj., str. 440.

"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA

autora: Fra Jurice Šalića

Free business joomla templates

Distributed by SiteGround

Buy Nutrisystem Everyday 5 Day cheap walmart nutrisystem meals nutrisystem coupons mart online nutrisystem reviews at costco order 5 day nutrisystem online diet nutrisystem one day meal kit best place to buy nutrisystem buy Nutrisystem 80 nutrisystem turbo 10/a> buy cheapest nutrisystem at walgreens best 3 week diet for men online reviews nutrisystem club nutrisystem food weight loss diet food how to get weight loss fast buy original forskolin Garcinia online buy natural forskolin where i can buy forskolin cheap the forskolin natural diet with nutrisystem nutrisystem diet club best diet plans order diet pills online usa 3 week diet plan nutrisystem shakes Official Nutrisystem site Cambogia Garcinia Safe Online Garcinia Cambogia Safe best extract diet pills How i can Garcinia know Get Garcinia diet 24 hour 28 day nutrisystem plan order meals plan of nutrisystem weekly nutrisystem cost nutrisystem pricelist online cheap cheapest buy nutrisystem on line best auto insurance quotes car insurance companies online Penis Enlargement best review