Nalazite se ovdje: HomePovijestO Motikama

O Motikama

Motička župa - popis 1984

Žrtve 2 svjetskog rata iz Motika i  Čivčija

MOTIKE

Motike danas predstavljaju jedno veliko selo nadomak Banje Luke. Kad prođemo Petrićevac i Rakovac - koji su već uključeni u gradsko područje - dolazimo u Motike, koje su uglavnom smještene uz istoimeni put u dužini pet kilometara. Kad prolazimo selom, dobivamo takav dojam. Međutim, selo se stere do Saračice na Crkveni a njegov vrh dopire do Klupa na zapadnoj strani. Južnu granicu ovog sela stvarno čini put Banja Luka - Bronzani Majdan, počevši negdje iznad Rudarske ulice na Crkveni a završava blizu Klupa. Odatle granica savija na sjever i vraća se južnim rubovima Matoševca, Stranjana i Čivčija, te starim turskim "drumom", koji vodi Keskenovačom izlazi na Ćelenovac. U Brdima i Lipama dodiruje Šargovac. Dalje ide visovima do iznad Bukvinih Bara. Graničeći s Rakovcem na strani grada silazi pored Krupnjačeve kuće, sječe put i rječicu, penje se ispod Dubrića Brda i opet silazi na Crkvenu iznad Rudarske ulice.

 U ovim granicama smješteno je dosta veliko područje, koje pokrivaju Motike sa svojim zaselcima. Doduše, na desnoj strani puta Banja Luka - Bronzani Majdan, iznad Saračice naselilo se nešto življa, koje se ne tretira kao motičko, ali to je od starina područje Motika. Sve u svemu, lijep i prostran kraj u brdovitom području. Bez nekih značajnijih privrednih mogućnosti, ali u blizini grada, u zdravom prirodnom ambijentu ima lijepu perspektivu.

Velike Motike u prošlosti

U prošlosti Motike su prostorno bile mnogo veće, sterući se istočno od današnjeg sela prema gradu i Vrbasu. U 16. i 17. stoljeću na ovoj strani Banje Luke bila su tri seoska područja: ivaštansko,dragočajsko i motičko, koje se naslanjalo na sam grad. Sadašnje Motike čine samo gornji dio negdašnjeg seoskog područja. Kako je došlo do toga da se selo smanjilo i pomicalo prema zapadu? Ovo nam se čini malo čudno, ali ako pratimo povijesna zbivanja na ovim prostorima, razumjet ćemo razliku između negdašnjeg velikog seoskog područja i današnjeg dosta velikog sela, koje nosi to isto ime.

 U 17. stoljeću još se ne spominju sela: Rakovac, Petrićevac,Šargovac, Budžak, Vujnovići i Novakovići. Ne spominju se kao formirana seoska naselja. Samo se spominju Motike, selo nadomak Banje Luke, koje se širilo i na prostore spomenutih sela, koja su se tek kasnije izdvojila iz velikog područja Motika. Tako velike Motike sterale su se na širokim prostorima spomenutih sela, s napomenom, da je gornji dio Šargovca vjerovatno pripadao Dragočaju a dio Petrićevca samom gradu. Imajući u vidu ove datosti, dobivamo jasniju sliku ondašnjih Motika. Granica im je išla Vrbasom u dužini Budžaka, moguće i Derviša. S Vrbasa se dizala između Zalužana i Vujnovića, sjekla Šargovac u gornjem dijelu i izlazila na Ćelanovac. Ostavivši Čivčije, Stranjane i Matoševce na dragočajskoj strani, izlazila je na Klupe. Odatle se Crkvenom spuštala do samoga grada, odakle se kretala na istok, te preko Petrićevca i Rosulja u Kumsalama silazila na Vrbas. Ovo bi u grubim crtama bio omeđeni prostor velikog seoskog područja negdašnjih Motika, koje su dobrim dijelom izlazile na Vrbas. U tako velikom selu najnaseljeniji su bili predjeli oko Motičkog groblja, Petrićevca i Budžaka a rjeđe gornji dio, kojeg su činile uglavnom šume, krčevine i pašnjaci.

 Da je ovaj prostor sela stvarno identičan s ovakvim određenjem, dokazuju i slijedeće činjenice: 

- Centar sela bio je u blizini samog Motičkog groblja. Dakle, približno u samom geografskom centru, kojeg je zapremalo selo.

- Groblje, koje je motičko, sada se nalazi izvan sela Motika. Posve nam je razumljivo, da je po tada prostranim Motikama dobilo ime.

- Nepovoljne prilike i migracije stanovništva dovele su do toga, da su prostori sela pri Vrbasu i gradu ostali pusti. Selo se sačuvalo u južnom i zapadnom dijelu a s pridošlim novim stanovništvom i povratnicima stvaraju se nova sela: Šargovac, Budžak, Petrićevac, Drakulić...

Sve u svemu, Motike su staro selo kod Banje Luke. U prošlosti razasuto na velikom prostoru, tijekom vremena se smanjivalo i došlo u današnje okvire, ali još uvijek veliko i prostrano. U prošlosti je imalo svoju župnu organizaciju, što ima i danas. Ljudi iz Motika su osebujnog i posebnog temperamenta, ustrajani, radini i otporni, dobri kršćani. S posebnim crtama u svakom pogledu su zanimljivi. Zanimljivi za priču o sebi i svom selu. O Motikama i Motičanima.

Stanovništvo Motika

Ono se mijenjalo tijekom pojedinih perioda povijesti novijeg vremena. Migracije su činile svoje, pa su se jedni naseljavali a drugi odlazili ili izumirali. U blizini grada bili su kao na nekoj vjetrometini, izloženi zatiranjima, prouzrokovanim od kuge, gladi i rata, što se često događalo u teškim i žalosnim vremenima turske uprave u Bosni i Hercegovini.

Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića iz 1744. godine Motike su bile jedno od najvećih katoličkih sela u banjalučkom kraju. Veći broj pučanstva imala je samo Bukovica pri Trnu. Dragnić u ivaštanskom kraju doduše je veći, ali to je skup sela: Abrići,Vukovići i Valentići. Također veći broj tada je imala kombinacija Duile - Miloševići.

 Među 27 obitelji sela Motika vidimo da su u istom popisu zastupljena slijedeća prezimena:

Dumjenović (Duhmenlia)                                    3 kuće

Prnjavorac                                                         3 kuće

Garić                                                                 2 kuće

Šobić                                                                 2 kuće

kuće Aničić                                                         1 kuća

kuće Bijelić                                                         1 kuća

kuće Bugarinović                                                 1 kuća 

kuće Grgić                                                          1 kuća

Jurendić                                                              1 kuća

Kasipović (Capapovich)                                         1 kuća

Leusnović                                                            1 kuća 

Lipovac                                                                1 kuća

Majdandžić '                                                          1 kuća 

Martinović                                                            1 kuća 

Pavić                                                                    1 kuća

Pustahia                                                               1 kuća 

Stjepančević (Stipanovich)                                      1 kuća

Topal                                                                    1 kuća

Vrebec                                                                  1 kuća

Žižak (Xischovich)                                                   1 kuća

Imajući u vidu popis Dragičevića, zaključujemo da su se do ovog vremena u Motikama zadržale slijedeće obitelji: Žižak, Kasipovići, Pustahije, Martinovići, Majdandžići i Dumjenovići.

Pored migracija, uvjetovanih ratnim, kužnim i vremenima gladi, često puta i trivijalne okolnosti utječu na promjene stanovništva u selu. U prilog ovome govori predaja, da su u donjem dijelu stvarno velikih Motika, na prostoru današnjeg Budžaka živjeli mještani s prezimenom Milanović. Kod njih je stasalo jedno momče, koje je bilo tako "pusto", tj. tako nemirno i neobuzdano, da su se stariji dobrano zamislili nad njegovim postupcima. Ne znajući što će s njime, sam spahija poruči Milanovićima da ga sklanjaju, da provide s njim kako znaju. Inače, tako radeći izgubit će glavu. Ne našavši kakvo zgodno rješenje, pošalju ga u krčevine, u još nenaseljeni kraj u gornjem dijelu sela. Vrijedno radeći, spomenuti momak se skućio, priženio i osnovao obitelj, izrodivši potomstvo. Kako je bio "pust", neobuzdan, on i njegovi potomci prozvani su Pustahijama. Ova zanimljiva predaja nije bez osnove. Ako bismo željeli uokviriti u povijesnu stvarnost, taj prijelaz Milanovića s Vrbasa u Pustahije u gornjem selu mogli bismo smjestiti u prve decenije 18. stoljeća, jer u izvješću biskupa fra Pave Dragičevića 1744. godine u selu Motikama, na sedmome mjestu spominje se domaćinstvo s pet članova, čiji je poglavar bio "Mattaeus Postaia".

U Bečkom i Banjalučkom ratu, te vremenu između njih nastale su jače migracije i zatiranja u Motikama. Donji, naseljeniji dio je opustio. Narod se povlačio u gornji dio sela, stradavao u ratnim događanjima, u kužnim i gladnim vremenima. Vjerovatno se nekolicina vratila na ognjišta, ali to nije bilo dovoljno. Zato Turci - da zemlja ne bi ostala neobrađena - naseljavaju središnji dio oko Motičkog groblja pravoslavnima od Kotar Varoša i Javorana. Od tada oni čine selo Drakulić. Ovo naseljavanje spominje biskup fra Augustin Miletić, u izvješću 1813. godine.

U migracijama, koje su se događale tijekom 18. i 19. stoljeća u Motike dolaze prinove. Sredinom 18. stoljeća pojavljuju se Josipovići i Marići ("Marijch"), a kasnije Ljevari, Kovačevići, Tutići, Madže i ostali.

Donekle se može pratiti brojno stanje stanovništva u Motikama. Biskup fra Nikola Olovčić spominje 1672. godine da Motike imaju 700 vjernika. Ovaj broj župljana u stvari je broj mještana tadašnjih Motika, uključujući i one s prostora današnjih sela: Šargovca, Budžaka, Petrićevca, Vujnovića i Novakovića. Prema dostupnim izvorima imamo prikaz brojnog stanja u vremenima koja su nadolazila:

 1737. godine                                     36 domova                                   435 članova

1742.                                                  27 domova                                    180 članova

 1768.                                                  30 domova                                   271 članova

1813.                                                  40 domova                                   266 članova

1864.                                                  32 domova                                   223 članova

1877.                                                  34 domova                                   289 članova

1885.                                                                                                     299 članova

1892.                                                                                                     342 članova

 1935.                                                                                                     992 članova

1960.                                                                                                     1230 članova

U vremenu osnivanja župe 1. siječnja 1984. godine Motike su imale 261 domaćinstvo i 1058 vjernika. Župi se pridodaje još 94 domaćinstva s 410 članova iz Čivčija, što sve skupa iznosi 1468 vjernika.

 U novije vrijeme, posebno u Drugom svjetskom ratu vrh Motika do Klupa postaje pust kraj. Slabi uvjeti za život i neprestana nesigurnost u nemirnim vremenima doprinosili su da je s toga područja stanovništvo odseljavalo, povlačeći se u dubinu sela. Tako je opustio kraj iznad Majdandžića i Maršale, kao i predio uz put Banja Luka - Bronzani Majdan iznad Saračice.

 Poslije 1960. godine u Motikama se više ne osjeća porast, nego stagnacija broja stanovništva. Tražeći bolje uvjete i radna mjesta mnogi odlaze iz sela, tako da se veliki broj Motičana nastanjava po Banjoj Luci, Zagrebu i Sloveniji. Osim toga, mnogo ih je na radu u Njemačkoj.

 U ratu 1991-1995. godine Motike su bile izložene velikom pritisku, koji se neprestano povećavao. Uz prijetnje, napade, masakriranja i ubojstva mještani su napuštali svoje domove. U početku manje a potom sve više i više, da bi do kraja kolovoza 1995. godine praktično ispraznili selo. Prisila je stvarno bila velika i nepodnošljiva, radi čega je u selu ostalo samo tridesetak katolika. Kuće i imanja zaposjeli su pripadnici druge nacionalnosti i konfesije. Što nije useljeno, jednostavno je opljačkano, demolirano i razvaljeno.

Zaselci Motika 

Kako vidimo, Motike se steru na dosta velikom prostoru. Od granice s Rakovcem do Majdandžića ima oko sedam kilometara. Nenaseljenog prostora u vrh sela, iznad Majdandžića prema Klupama ima još znatno, tako da je njihov prostor veoma izdužen. Širina Motika je mnogo manja. Selo je najšire na relaciji Saračica - Ljevari. U tako velikom selu postoji više zaselaka, koji čine izdvojene cjeline, izrazito zasebna, manja mjesta.

 Bukvine Bare čine početak Motika, smještene uz put i rječicu. To je najravniji i najplodniji dio sela. Obično se za ovaj zaselak kaže "u Bukvama", ili jednostavno "Bukve". Nitko ne zna odakle ovakav naziv zaselka. U njemu nigdje nema bukovog drveta. Pokojnog Niku Kovačevića zvali su Bukva, ali nadimak je dobio po svom zaselku. U ne baš davnoj prošlosti u Stranjanima bile su obitelji s prezimenom Bukva. Nitko nam ne zna reći da li Bukvine Bare imaju veze s navedenim mještanima Stranjana. Inače na Bukvinim Barama u zadnje vrijeme obitavali su Kovačevići, Josipovići i Dujići. Dvorine su smještene na blagoj padini, u podnožju Durbića Brda. Vjerovatno je zaselak dobio ovakav naziv po nekoj većoj građevini: dvorcu, kuli, čardaku ili su nečemu sličnom.

Dvorine nastanjivaju Josipovići, od kojih je u posljednje vrijeme najpoznatiji Pero Josipović zvani Bosanac, po kome je njegovoj djeci ostao naziv Bosančevi.

Durbića Brdo je vrletna, dominantna uzvisina na južnoj strani sela, s kojeg se cijeli krajolik Motika vidi kao na dlanu. Ime je dobilo po Durbićima, koji od davnina obitavaju na njemu. U posljednje vrijeme gotovo da je opustjelo. Pored prorijeđenih starosjedilaca, na njegovim padinama smjestilo se i nekoliko obitelji, doseljenih od Jajca.

Josipovići, koji popunjavaju prostor od motičke škole do Saračice, od davnina su nastanjeni obiteljima s istim prezimenom. To je postojbina i prastarih obitelji Kasipovića. Od svih Josipovića jedino ovi se nisu selili, nisu napuštali svoja ognjišta u vremenima haranja kužnih bolesti.

Martinovići nastanjivaju brdovit kraj iznad motičke škole, prema putu Banja Luka - Bronzani Majdan. Njihove zemlje steru se do spomenutog puta iznad Saračice. U novije vrijeme sve više silaze u dolinu i oko same škole.

Pustahije su smještene u gornjem, južnom dijelu sela. Čim se svlada uspon Desetarnica iznad škole, dolazi se u njihov zaselak. Domovi starih Pustahija bili su smješteni u strani ispod Krstova, dok se u novije vrijeme njihov zaselak svio u dolini oko puta i rječice. Tu je živio neumorni radnik Stipo Pustahije. Pored njega zanimljiva ličnost Perića, koji je bio slika i prilika rodočelnika Pustahija, onog "pustog" momka iz Budžaka. Tu su stasala braća Slavko i Mirko, te mlađi naraštaj Pustahija.

Knežići se nalaze u gornjem dijelu sela, prema Dragočaju. Tu su poznate obitelji Žižaka, Marića , Grgića... Žižci medu njima prdstavljaju starosjedioce, koji su tu od davnina.

Na ovaj zaselak naslanja se par kuća Majdandžića u vrhu sela a nakon njih prostire se prazan prostor krčevina i šuma do Klupa. U prošlosti je i taj prostor bio prilično naseljen. No, zbog nesigurnosti u poslednjih sto godina, pogotovo u Drugom svjetskom ratu taj golemi prostor na zapadu sela ostao je prazan.

Marići su također smješteni u gornjem dijelu sela. Naslanjaju se jednim dijelom na Šargovac a drugim na Čivčije. Njihovi preci su tu došli vrlo davno, u turskom periodu. Rodočelnik jednog njihovog ogranka bio je čovjek po imenu Šimun, doseljenik iz Dalmacije. Kako je bio malenog rasta, dobio je ime Šimunčić, pa prema tome su i njegove potomke prozvali Šimunčićima. Jedan od najuglednijih Šimunčića bio je pokojni Matija Marić.

 Ljevari su smješteni desno od škole, na stranama prema Šargovcu. U Motike došli su iz sasinske župe. Prema predaji, najprije je došao jedan od njih u turskom periodu i bio kao najamnik kod Marića. Bio je vrijedan i radin čovjek. Pored najamnine, onog redovitog primanja, dali su mu da sebi iskrči dio zemljišta za okućnicu. Tako se nastani i skući medu njima, priženi se i osnuje obitelj. Vrijedno radeći uskoro postaje najimućniji domaćin u selu. Njegova obitelj postaje brojna. Nekada ih je u zajednici živjelo i do 45 članova. Po njima cijeli zaselak je dobio ime. Od tih Ljevara posebno je bio poznat Mijat Ljevar, koji je umro u godinama posije Prvog svjetskog rata. Poslije njega kao zanimljiva osoba spominje se Pavao Ljevar.

 

Pored Ljevara i Marića, na granici prema Šargovcu su "Lipe", predio poznat po lipicama. Kad su bila česta saveznička bombardiranja 1944. godine - radi čega se nije smjelo okupljati po crkvama - svećenik bi s Petrićevca dolazio u Motike, te u "Lipama", tj. u lipovoj šumi održavao Službu Božju.

Šobe u današnjem vremenu nama predstavljaju samo jedan izraz, lokaciju "u Sobama", "pod Šobama", ali u prošlosti, sve do potkraj turske vladavine tu su obitavale prastare obitelji Šobića, koje su činile značajan istoimeni zaselak Motika. Medu njima bio je poznat izvjesni Stjepan Šobić, koji je svojevremeno bio spomeničar. Naime, od kamena je klesao nadgrobne ploče. Te ploče i sada možemo vidjeti na Motičkom groblju i Crkvenama. Duge su bile do dva metra, široke cca 60 cm, debljine 20-30 cm, sa znakom križa i nešto oskudne ornamentike. Vjerovatno je negdje u području Šoba bio kamenolom, majdan bijelog kamena, čije su naslage bile debljine, pogodne za obradu takve vrste spomenika. Od takvog bijelog kamena građena je i stara kapela na Motičkom groblju.

Župna pripadnost

U prvim desetljećima turske vladavine u Bosni i Hercegovini Motike su potpadale pod banjalučku župu. No, nije nam jasno da li je tako bilo krajem 16. i početkom 17. stoljeća, kad je već postojala župa Dragočaj. Moguće da je ovo selo dijelom ili čitavo priključeno Dragočaju.

Nakon toga, u prvoj polovici 17. stoljeća nastaje župa Motike, koja se podudara s granicama tadašnjeg velikog istoimenog sela. Prvi spomen o postojanju ove župe nalazimo kod biskupa fra Tome Ivkovića. Na temelju njegovog izvješća iz 1630. godine možemo zaključiti da je ova župa formirana u dvadesetim godinama 17. stoljeća. Spomenuti biskup je obilazio župe u Bosni 1626-1630. godine. U tim obilascima dva puta bio je u Motikama. Prvi put krizmao je 113 a drugi put 300 krizmanika.

Kao Banja Luka i Dragočaj, Motike su potpadale pod fojnički samostan. Iz popisa 1647. godine ovaj samostan je imao 12 župa. Medu njima na šestom mjestu bila je motička župa (11).

Biskup fra Marijan Maravić dostavlja izvješće o svom pohodu u Rim 1650. godine. Tu piše da je 23. studeni 1649. godine pohodio župu Motike, gdje je krizmao 438 pripravnika. Nešto više podataka o ovoj župi donosi biskup fra Nikola Olovčić u izvješću 1675. godine, u kome govori o pohodima 1672-1675. godine. Tu navodi da Motike imaju 700 vjernika, od kojih je 582 krizmanih. U župi nema crkve ni župnog stana. Službu župnika obnašao je jedan franjevac iz Fojnice, etc", Starine JA, knjiga XXXVI., str. 135-136. Kako tu nije bilo crkve, Službu Božju obavljao je po grobljima, šumama i kućama uglednijih vjernika (12).

Župna organizacija u Motikama jedva se održavala u vremenu Velikog bečkog rata 1683-1699. godine. Izložena ratnim razaranjima i represalijama Turaka nije se dugo održala. Posljednji spomen na ovu župu bilježi fra Ivan Krstitelj de Vietri 1708. godine. U narednim godinama gasi se zajedno sa susjednom dragočajskom župom. Motička župa nestaje a veliko selo - zahvaćeno ratnim događanjima, gladnim i kužnim godinama - smanjuje se i grupira u jugozapadnom dijelu. Ovo se događa u vremenu 1683-1737. godine.

Tako se ugasila ta stara župa Motike na samom početku 18. stoljeća; u strašnim ratnim i kužnim vremenima nestala je ta simpatična mala tvorevina, taj dragulj katolicizma pored same Banje Luke. Povijesni izvori i dalje spominju Motičko groblje, na kome se povremeno održava Služba Božja i blagoslov s procesijom na blagdan sv. Marka.

Nestankom župe Motike prostori istoimenog sela priključuju se ivaštanskoj župi. U vremenu Dubičkog rata 1788-1791. godine Motike se izuzimaju i priključuju banjalučkoj župi, u kojoj ih nalazi biskup fra Augustin Miletić 1813. godine. Takvo stanje traje do 1859. godine, kad se osniva rakovačka kapelanija, koja uskoro postaje župom. Njoj pripadaju Motike do 1876. godine. Tada se sjedište župe prenosi u Petrićevac, po kome se župa prozva petrićevačkom. Prema tome, Motike ostaju u sastavu te iste župe, samo s izmijenjenim imenom. Ostaju do 1983. godine, kad se opet uspostavlja motička župa, koja uključuje i susjedne Čivčije. U trenutku osnivanja župa broji 1468 vjernika. Uskoro se počelo s izgradnjom župnog centra na spoju Motika i Čivčija, s lijeve strane puta na Ćelanovcu, kojih 200 metara u dubini Motika. Najprije se pristupilo izgradnji župnog stana, koji je sazidan i pokriven 1986. godine a narednih godina je uređen i namješten. Podrumski dio je adaptiran i služi kao privremena kapela. Naime, Služba Božja u novoosnovanoj župi održavala se u kapeli sv. Roka na Ćelanovcu do 1989. godine, kad se počelo s okupljanjem u kućnoj kapeli.

Nova župa nastavlja tradiciju stare motičke župe. I ova novina predstavlja malu župu pored Banja Luke, dragocjenu za Crkvu na ovim prostorima. Vrijedan spomena je njen prvi i dugogodišnji župnik fra Anto Nedić, koji se svojski trudio gradeći župni stan a još više formirajući župnu zajednicu, živu Crkvu. Uz njegov angažman do izražaja dolazi vjernost i postojanost motičkih katolika, kojima se u župnoj zajednici pridružuju i Čivčijaši.

 Rat 1991-1995. godine mnogo toga je izmijenio u Motikama i susjednim selima. U istom župnom stanu bila je vojska 1995-1997.godine. Na zdanju je pričinjeno mnogo štete. S najpotrebnijim popravcima i ulaganjima stan je opet doveden u funkcionalno Tijekom 18. stoljeća i u posljednjem periodu turske uprave u groblju se ne spominje nikakva kapela. U novijem vremenu tako značajno groblje nije moglo biti bez ikakvog sakralnog objekta. Moguće da je tu bila drvena kapela, ali negdje do 1978. godine u groblju je bilo skromno zdanje, zidano od bijelog kamena. Kako je dotrajalo, porušeno je, da bi nešto niže bila podignuta današnja kapela. Ne uvažavajući takvu tradiciju, u 80- tim godinama 20. stoljeća i groblje i kapela dobili su za nebeskog zaštitnika sv. Stjepana, čija se proslava prakticira u ovom prastarom groblju.

 

Svetište sv. Roka na Ćelanovcu 

 

 

 

Ćelanovac ili Buljevac. To je manje brdo na granici Motika i Čivčija, kojeg dodiruje i gornji Šargovac. Iako je to niže brdo, niz Šargovac i na brda iznad Banja Luke, uključujući jasno vidljivo Bansko Brdo sa Šehitlucima. Upravo na ovom brdu, na razmeđi Motika,Čivčija i Šargovca smješteno je svetište sv. Roka, koje je nastalo u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Kako su ova sela udaljena od petrićevačke i barlovačke crkve, ovo malo svetište odigralo je veliku ulogu u održavanju vjerskog života među mještanima. Svetište je pripadalo petrićevačkoj župi, da bi se 1983. godine od nje odvojila župa Motike s istoimenim selom i Čivčijama. Prema tome, samo svetište je potpalo pod novonastalu župu.

 Obično su po selima građene skromne kapele. Kad je trebalo graditi na Ćelanovcu, prevagnuo je interes da se gradi nešto posebno, veće i značajnije, što bi objedinjavalo gornje Motike, Čivčije i gornji Šargovac. Naime, tridesetih godina, između dva svjetska rata mještani ovih sela živo su se angažirali da tu sagrade župni centar i stvore župu. Na takav zahvat poticala ih je svijest o nekdašnjem postojanju župa Dragočaj i Motike na ovim prostorima. Ovdje je došla do izražaja upornost Motičana, jer su se oni najviše angažirali u izgradnji. Godine 1935- 1936. sazidana je kuća, koja bi trebala postati župni stan. Zidali su je motički zidari, čuveni Marko Marić zvani Regoda i Niko Marić. Prema zamisli, gradili su prizemnu kuću, u kojoj će biti župna kancelarija, kuhinja, soba za " ujaka" i prostorija za nekoga tko bi tu služio. Dimenzije te zgrade bile su 12 x 10 metara, s tim što je podrum bio ispod polovice kuće. Osim podrumskog prostora , u kući je bio hodnik s četiri prostorije. Odmah pored spoljnog ulaza, desno i lijevo u hodniku bili su ulazi u prostorije sa strane. Naprijed je bio ulaz u treću sobu, iz koje se ulazilo u četvrtu. Ova se kuća nalazila točno na mjestu današnje kapele.

Nakon toga izgradjena je gospodarska zgrada veličine 10x5 metara. Odmaknuta je iza kuće dvadesetak metara, nešto niže, prema nama dobro poznatom stablu jasike, u čijem hladu smo se toliko puta odmarali, ugodno se izlažući strujanjima vjetra, koji dolazi s Kozare.

Pored kuće podignut je zvonik na četiri drvena stupa, na kome je instalirano zvono težine cca 80 kg. Malo dalje, na motičkoj strani prema Bujancu planirano je otvaranje groblja. Za početak bilo bi to malo groblje, koje bi se steralo na jednom dunumu zemljišta. Što se tiče mještana, trebala je još crkva i jedan " ujak", pa eto župe.

Kuća, zvonik i gospodarska zgrada izgrađeni su do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom rata nije se moglo ništa više graditi. U borbama kuća je jako oštećena. Partizani su je gađali iz topa s Durbića Brda. Dobila je dva direktna pogotka. Srećom, prilikom ovog granatiranja nitko nije stradao. Poslije rata novi ateistički sistem nije dopuštao što novo raditi na vjerskom planu, pa se nije moglo ni misliti o otvaranju nove župe na Ćelanovcu. Oštećena kuća je propadala i na koncu porušena a gospodarska zgrada je prodana. Ostao je samo zvonik sa zvonom. Po njemu, za nas iz bliže okolice ta lokacija dugo se zvala " kod zvonika'". Ipak, u tako teškom vremenu 1950. godine mještani su sazidali kapelu na mjestu srušene kuće, iskoristivši njezin bijeli kamen za gradnju. U crkvici ima mjesta za 80-tak osoba. Nad ulazom sazidan je zvonik, na kome je montirano zvono s drvenog zvonika, koji je - ostavši bez funkcije - porušen. Ova kapela nije predviđena za održavanje poljskih blagoslova. Zato su kapele u Čivčijama, Ljevarima, na Martinovića Brdu ....Ovo je posebno mjesto, koje okuplja vjernike iz spomenutih sela. Crkvica je posvećena sv. Roku, kužnom svecu, tako popularnom u katoličkom svijetu ovog kraja. Naime, u stara vremena, sve do konca Prvog svjetskog rata sv. Rok se svečano slavio na Crkvenama. Naravno uz sv. Vida i Gospine svetkovine. Ta tradicija se nastavlja s ovom kapelom. Osim na Rokovo, ovdje bi se svečano slavilo i na svetkovinu prvaka apostolskih sv. Petra i Pavla. Međutim, na Ćelanovcu nisu održavani samo "godovi", već i pučke pobožnosti, Put križa u korizmenom vremenu kojeg je predvodila Zorka, supruga spomenutog Regode. Na tu pobožnost dolazilo bi stotinu, pa i više vjernika. Posebno je ova pobožnost ostavljala lijep dojam na djecu. Regodinica bi predmolila a djevojke i žene - koje su inače predvodile pjesmu u kolu, na igrankama i sijelima - skladnim bi glasovima pjevale korizmene pjesme i strofe na kraju svake postaje.

Uskoro je ovo Rokovo svetište postalo mjesto okupljanja vjernika nedjeljama i blagdanima. Početkom 60-tih godina ova crkvica postaje filijalom petrićevačke župe. Kako joj gravitiraju čisto katolička sela, sv. Mise su dobro posjećene. Osim uobičajenog slavljenja dana Gospodnjeg sv. Misom, vjernici u ovoj kapeli imaju mogućnost " obaći priliku", tj. izvršiti zavjet sv. Roku, pred njegovom zavjetnom slikom na oltaru. Tu se lijepo može vidjeti pobožnost katoličkog puka na djelu. U zelenilu pored same kapele dirljiv je pogled na vjernike koji se mole klečeći i raširenih ruku. S pogledom prema izloženoj zavjetnoj slici a duhom uzdignutim nebu. Uz to, skladno odgovaranje i pučko pjevanje pod Misom. Malo u šali a više u zbilji, postala je poslovična "motička liturgija".

 Iako se kod kapele mogla vidjeti primjerena pobožnost, bilo je i tu iznimaka. Tamo u sjeni jasike bi "slušali" sv. Misu nestašni i oni koji su bili malo "crveni", kojima obijest ili partijska pripadnost nije dala prići kapeli.

Na blagdan sv. Roka, svetkovinu sv. Petra i Pavla i običnim nedjeljama u ljetnom periodu bilo je veselo kod kapele. Mladež bi se obično uhvatila u kolo, pjevala, igrala i plesala. Nerijetko bi tu u popodnevnim satima zakazivane seoske igranke.

Da ne bi bili ovisni o vremenskim prilikama, na kapelu sv. Roka dograđena je 1970. godine prostranija baraka. Kad je osnovana motička župa 1983. godine, ovo Rokovo svetište postaje privremena župna crkva. Kao takva funkcionira do 1989. godine, kad je otvoren novi prostor za bogoslužje u novoizgrađenom župnom stanu, u njegovom podrumskom dijelu. Otad se sv. Mise redovito održavaju u tome novom sakralnom prostoru. A svetište sv. Roka? Radi te izmjene, onaj aneksbaraka - izgubivši svoju funkciju - ruši se a sama kapela ostaje i dalje kao Rokovo svetište. Ova crkvica je sanirana u ljeto 1990. godine, čime se izjednačava sklad i ljepota prirodnog ambijenta i same građevine.

Tijekom rata 1991-1995. godine ovo svetište je provaljeno i demolirano. U njemu je podmetnut požar 12. veljače 1995. godine. Srećom, nije izgorio krov, ali je istom prigodom upropaštena zavjetna slika sv. Roka. Poslije rata, s manjim ulaganjima u crkvici je popravljeno ono najhitnije, da bi i dalje služila svojoj svrsi. I u poratnom vremenu kod ove kapele održavaju se zavjetne Mise na blagdan sv. Roka i svetkovinu sv. Petra i Pavla.

 Tu, na Ćelanovcu, gdje je nekad bio turski čardak, gdje se sabirala trećina, gdje je bila "bostan-bašta" sa sočnim lubenicama i dinjama, sad je svetište sv. Roka, najdraže mjesto za katolike Čivčija, gornjeg Šargovca i Motika. Koliko smo puta odande gledali niz Šargovac do istoimene škole; Starčeviću s okolnim banjalučkim brdima; Maršalu i ispod nje gornje Čivčije. Kozara je kao na dlanu. Pod Bobijom ivaštanska a visoko na obzorju šimićka crkva. Negdje u šumi istog masiva, pod samom Krndijom zapaža se Visoka Glavica, također sveto, Rokovo mjesto. To je nezaboravno. Kao i samo brdo Ćelanovac i Rokova kapela na njemu. Uvijek se jasno ocrtava u našoj svijesti. I dan danas mi je prepoznatljiv pjev djevojke Janje, kćeri pok. Ive Žižka. Svaki put, kad bi čuli njen melodičan glas, znali smo: dvanaest je sati. Ide Janja pjevajući uz brdo a malo zatim oglasi se zvono. Taj pjev Janje i zvuk zvona uvijek mi se činio kao nešto rajsko, kao anđeoski zov. Zov na Pozdrav Gospin, spomen sv. Roka u "priporukama"; svaki dan nas podsjeća na to, da smo kršćani. Sve dok se ne dogodi da nakon blagog usnuća i nama zazvoni posljednji put

 


 

Free business joomla templates

Distributed by SiteGround

Buy Nutrisystem Everyday 5 Day cheap walmart nutrisystem meals nutrisystem coupons mart online nutrisystem reviews at costco order 5 day nutrisystem online diet nutrisystem one day meal kit best place to buy nutrisystem buy Nutrisystem 80 nutrisystem turbo 10/a> buy cheapest nutrisystem at walgreens best 3 week diet for men online reviews nutrisystem club nutrisystem food weight loss diet food how to get weight loss fast buy original forskolin Garcinia online buy natural forskolin where i can buy forskolin cheap the forskolin natural diet with nutrisystem nutrisystem diet club best diet plans order diet pills online usa 3 week diet plan nutrisystem shakes Official Nutrisystem site Cambogia Garcinia Safe Online Garcinia Cambogia Safe best extract diet pills How i can Garcinia know Get Garcinia diet 24 hour 28 day nutrisystem plan order meals plan of nutrisystem weekly nutrisystem cost nutrisystem pricelist online cheap cheapest buy nutrisystem on line best auto insurance quotes car insurance companies online Penis Enlargement best review