Želim s ovim člankom da potaknem vas sviju iz Motika da počnemo da pišemo o našim motičanima kojih više nisu snama. Ja ću da počnem priču o Franji Grgiću zato što je on bio veliki prijatelj moga oca Pere Žižka a i mene osobno.
Franje se sjećam još kao dijete kad je dolazio našoj kući prije i poslije lova, ja sam kao dijete uvijek volio da gledam lovce i oružje. Pošto je Franjo bio lovac već sa mojim didom Milom, on se volio zezati da kad on sahrani mog oca da ćemo on i ja loviti zajedno. Bio mu je problem kako ćemo sahraniti Peru Žižka zbog Perine visine, razmišljao je da bi bilo najbolje da uzmemo dvije bačvu od nafte od 200 litara i da je zavarimo po dužini tako da bi Pero mogao stati, sve je to on planirao u šali. 
14.5.1995 godine gledam TX-TV na HRT gdje stoji da su srbi ubili Zlatka i Franjou svojoj kući, nemogu da vjerujem, nažalost to se potvrđuje tačnim.
Ove Godine 2008 sretoh prvi puta Ivana Grgića nakon dugo godina i unatoč svemu što je on doživio on je kao i Frano uvijek bio pozitivna osoba koja se mogla našaliti u svakom trenutku, tu sam sreo i Marija Grgića koji me podsjetio na njegovog dida sa svojim pozitivnim zračenjem. Uvijek se sjećam se Frane kao vesele osobe i ovo nekoliko riječi nemože opisati njegov život ali ako biste vi svi koji ste poznavali njega i njegovu ženu Zlatku pomogli onda bi oni unatoč svojoj golgoti ostali među nama bar u pričama.
Ja sam počeo priču o Franji i Zlatki a vi možete mi poslati vaše priče o njima ili o vašim susjedima a našim motičanima kako bi ostao neki trag sjećanja o njima i zapamtite da oni žive sve dok se o njima priča i dok se spominju