Nalazite se ovdje: HomePovijestDidova kletva

Didova kletva

Oba dida su mi se zvali Mijati, baš neobično, toliko više kad znamo da to ime baš i nije često u našim krajevima. Pranjić Mijat nestade po završetku drugog svjetskog rata, te sam morao sa preostalim didom postići sve što je inače prirodno da radimo u troje.

Mijata Žižka od djetinjstva prozvaše Mile, rijetki su i pomišljali na njegovo pravo ime, živio je i otišao sa ovoga svijeta kao Mile. Bio je u svemu poseban do te mjere, kao da nije sa ovoga svijeta, jedno takvo izuzetno ljudsko biće, da mi je nezgodno što mi je dida, ispadne da hvalim sebe i svoje.
Ipak, nije li neobično da meni bude sudbina da me jednog jutra tata probudi da idemo u gljive, i spremimo se i krenemo, noć samo što je počela da se predaje i blijedi, padala je kiša pa ujutro sve ledeno i mokro, evo sam se i sad naježio. Krenemo prema Keskenovači, i zastanemo pod našom štalom, veli tata sačekajmo malo, dobro velim ja i stojimo tako, počnem brojati kapi koje padaju po meni s krova štale, pa mi se to čekanje učini ko vječnost, pitam tatu šta sad čekamo više, veli, stani još malo, a obojica šapućemo ko da se bojimo da će mo poremetiti red u tom svanjivanju. I odjednom me tata stisne uzase i veli sad gledaj i ćuti, i ugledam preko potoka ide osoba u crnom, i dođe do našega kotara, i načupa si našom kukom dobro breme, sveza ga i uprti na rame, i krenu svojim putem, ja sav drhtim i začuđen pitam tatu, što ne trčimo i spašavamo naše, svojim očima sam vidio da nas potkradaju, a tata veli samo ćuti i gledaj. Ode ona osoba i već se razdanilo, nestaše sjenke noći i zabijeli se zora, hajmo sad veli tata, i po običaju krene korakom da je meni to bila trka, al pod dojmom od tog jutarnjeg doživljaja, kao da sam imao krila, tako sam za njim po šumi hodao, sve ispitujući o tom slučaju.


Zašto smo samo gledali i ništa nismo poduzeli, tata mi je odgovorio ovako. Nas od davnina potkradaju, isto je mene tata ovako izvodio da vidim, i da ćutimo, al znamo. Ljudi kradu otamo gdje ima, naša je sreća i hvala Bogu da smo među onima koje potkradaju, da mi ne moramo krasti. Nama Bog daje da imamo dosta za se i više od toga, nije bogastvo u imanju nego je bogatstvo u berićetu.

Dosta put zastanem tako i smijući se pitam tatu, znači mi gledamo a oni kradu, tačno tako, veli tata nasmijan, al mi gledamo da bi mogli zagalamiti, ako zatreba. Pa kad treba zagalamiti, ispitujem ja dalje, za sad ne treba veli tata, a kad zatreba znat ćeš, al ne misli ti o tome, još je daleko tvoj red. Kao u snu se vratimo kući, svi se krste koliko smo gljiva donijeli, mi tada nismo znali da su gljive droge, ne da smo se drogirali, nego smo se ubijali gljivama, jeli smo ih na sto načina, po tri obroka dnevno, i bilo nam je lijepo.

Sve to što sam toga jutra doživio i vidio, ostalo mi je u svijesti za cijeli život, kad kažem u svijesti onda mislim na ono kad si svjestan i kad nisi svjestan, jer uvijek u dilemema, odnekud iz prošlosti iskrsne tatin glas, i veli, tako je mene moj tata dovodio da vidim. Taj dio mi je ušao u temelje svijesti, ta crta koja me povezuje sa mojim precima, taj dokaz da dolazimo iz jedne kulture života koja je opstala i opstaje.

Kad sam to pričao didu, on se samo smije, i potvrđuje sve što mi je tata rekao, kad pitam što se dide smiješ, a on veli kako se ne bih smijao ljudskoj ludosti, kradu radi kratke pameti što im i onako pripada, da dođu i zamole dali bi im, al zamolba stvara dug, a ovako im se čini da nisu dužni, pa u smijeh.

Zašto ih dide ne promijenimo, trebamo im kazati, e veli dida sine moj, polako, kazujemo primjerom, treba za to vremena. Malo je jedan ljudski život za to, ja znam da neću, a ti možda pravi život i ugledaš. Dida je uvijek naglašavao da se bliži kraj dvadesetog vijeka, i da smo došli do kraja, toliko put sam se ga u životu sjetio, i pomislio, moj dida da ti ovo vidiš, sreća moja da sam imao takvog dida, inače ne bih ni ja vidio.

Dida je uvijek bio nasmijan kad smo pričali o tome kako nas potkradaju, al krajnje ozbiljan kad smo u pitanju mi, tako da je ostalo u familiji zapamćeno i sto put prepričano i ovo.

Desilo se, da se tokom drugog svjetskog rata, neposredno poslije velikog pokolja, koji je učinjen nad srbima, do dida došao glas da neki odlaze u srpske kuće, i uzimaju si stvari, vele nema ljudi pa zašto da propadaju. Dida pozove i postroji familiju, i izrekne kletvu pred njima, koju više ni on, a ni niko drugi nije ponovio, al se spomenula stotine puta, i o njoj pričalo.

Prokle dida od svoga sjemena svakoga ko se ogriješi o tuđe, u ta strašna vremena naredi djeci da slučajno svojom nogom ne zakorače u srpsko, da svojom rukom ne dotiču, neka sve propadne vi ne dotičite, nije to naš posao, njegovoj ogorčenosti nad time što se moglo čuti nije bilo kraja.
Prokleo je dida svakoga onoga koji u tuđu kuću uđe i živi kao u svojoj. Imao je dida svoje razloge, jer rat se završi, pa se nekim čudom pojaviše srbi opet, kao mladice u posječenoj šumi, stigoše sa svih strana preživjeli, počeše opet živjeti imanja, stigne tako našoj kući delegacija, sve komesari još pod uniformom i naoružani, u to su vrijeme presuđivali i izvršavali presude na licu mjesta, vele da su došli pogledati nije li nešto tuđe kod nas.

Dida odmah sretan što nije kakvo drugo zlo veli, pa evo sve je ovdje, idemo pogledati što vam je volja i kako vam je volja, i tako kad je dida otvorio ambar, i ljudi ušli da vide, javi se Mlađan Stijaković, i veli za jedno bure, ovo je bure moje.
Dida odmah veli, Mlađane bure ko bure, mora da je slično pa ti se učinilo, ovo je moje bure, napravio mi ga je Joso Adžić iz Stranjana, sad ću trknuti dijete da ga dovede da potvrdi, a to zna ovdje u selu najmanje dvadeset ljudi. Pojave se neki komšije, svi tvrde isto, složi se i Mlađan da je valjda slično, i taman svi sretni kad neko opet ugledao svoj plug.
I za taj plug dida ispriča kako ga je osvojio kao prvu nagradu u takmičenju u voćarstvu, do tada takvih plugova nije kod nas bilo, mogao je orati brazdu na koju hoćeš stranu, bila je to u to vrijeme visoka tehnologija, nešto kao digitalni, spasi dida i plug, i tako ode delegacija ne našavši ništa, a dida je uvijek ponavljao, dao bi on s veseljem svu burad i sve oruđe, samo da obraz ne izgubi.

I tata me je učio, al od dida mi je više ostalo, to da mi nikada nismo i ne možemo biti sami za se, nego smo uvijek dio obitelji, pa i radi sebe i radi obitelji ne smijemo se brukati.

Mlađan je rijetko dolazio kod nas, znalo s tako desiti da zastane s lovcima, zagledao sam se u njega uvijek sa posebnom pažnjom, i uvijek mi se činilo da vidim ono nešto u njegovu osmjehu što fali, ono što je izgubio kad se iz Njemačke iz ropstva vratio kući i našao samo grobove, i više nije moglo nikad i nikako da se nadomjesti i ispuni. Činjenica da su taj zločin učinili neki naši je bila strašna, biti povezan bilo kako sa nečim takvim je jezivo, sudbina nam je bila da na leđima nosimo dio krivice, jer to se nije smjelo dogoditi, a dogodilo se, ...tu među nama.

Srbe se išlo doslovno u našim selima iskorijeniti, što to znači kad se o ljudima radi previše je jezivo da razmišljam. Ipak poslije rata srpske se obitelji obnoviše, Mlađanu pobiše ženu, djecu, braću, roditelje, komšije, a opet ukoro sa raznih strana stigoše preostali i obnovi se selo i život, al više nikada nije bio kao prije, živjeli smo al je ljaga ostala. No dida nas je tješio, bar mi nismo umješani.

Oženi se Mlađan opet, oženi ljepoticu koja mu izrodi hrpu kćeri, ko da mu je priroda htjela nadoknaditi svu bol uspomena u smijehu živom koji se kućom ori, uprkos mračnoj ideji koja je htjela i činila da se iskorijene. Mlađanova žena je bila ne samo prelijepa, nego i jako vesele naravi, zapamtio sam njene posjete sa kćerima, kad iz prikrajka posmatram kako im majka za haljine uzima mjeru, sad sam im svima zaboravio imena, (maloprije pričam sa majkom, ...sad joj je postalo dosta pet minuta razgovora, ...kako stari treba joj manje, a sve pomišljam da je zovnem i upitam za imena, ...još je živa enciklopedija, samo u sadašnjosti stalno nam miješa imena, veli ode leći, neću je dirati) eto ne sjećam se imena, al sam te mjere zapamtio, sve bi sad mogao da izrecitujem, i taj smijeh i razgovori u pola glasa, da o paprikama pričaju bili bi tajnoviti, šuškanje platna i taj smijeh, u njmeu je Mlađan morao mračnu prošlost zaboraviti! ...bar ponekad.
A kad god sam ga vidio bilo mi je jasno da je obilježen. Kako drugačije reći za onoga koji u svojoj zrelosti doživi da izgubi sve svoje najmilije.

Dida je jadikovao uvijek, izrodi učiniše krišom, nije se moglo spriječiti, al se zato od zločina možemo ograditi, moramo ga osuditi i osuđivati do kraja života, da se čuje na kraj svijeta, činjenica da su tu u našem susjedstvu ljudi pobili ljude, sve živo, je u moje djetinjstvo uselila pakao, tu se više nije radilo o nekoj priči, o nekim ljudima, o nekom vremenu, nego je to bio naš život. Što bi zapravo trebalo činiti da se popravi nepopravljivo.

Možda mi se zato druženje sa Stanojem Brkovićem činilo kao prilika da mu dokažem da znam prošlost iz koje smo nikli, al da mi sa tim nemamo veze, činjenica da se takav neopisiv zločin desio nas je sve učinila obilježenima, dida je objašnjavao, uvijek je tako kad lovci pobjesne.

Jer je dida svijet dijelio na muškarce i žene, i obojima se znalo mjesto i posao, a za ljude je govorio ljudi su bez obzira na vjeru i naciju iz koje su potekli, ili lovci ili sakupljači. Dida je sve svoje zavjetovao da ostanu do kraja sakupljači, jedinog psa kojeg smo ikad imali pogibe od starosti, oslijepio i oglušio a bijel ko ovca, nikad više u našem dvorištu nismo imali psa, interesantno, zar ne. Govorili smo da je u selu toliko pasa, da se ni ne opazi da mi nemamo, imali smo mace koje se uvijek radoznalo motaju okolo, ...radi didova zavjeta smo se čuvali pasa da ko ne bi došao u napast i postao lovac.

Na ovo didovo učenje o lovcima i sakupljačima će mo se ako Bog da još vraćati, ovdje smo zbog njegove kletve, jer završi se rat, i sad ja odavde vidim srbe iz Hrvatske kako odlaze, tek tada me uhvatila panika, krenuli oni u naše krajeve, nisam spavao sve dok se ne dočušmo, naši napustili svoja ognjišta i došli u Hrvatsku.
Čudim se ja šta to bi sa ljudima, nema tu zdrava razuma nigdje ni iz bliza, kako to, zar baš morade da se iz svoje kuće ide, vele svi krenuše pa krenusmo i mi sa svijetom, o lijepa je sloboda, raduju se što su živi i ja s njima, i tako par dana zvone telefoni, pričamo, kad jednom zovem a tetka veli otišli gledati kuće, kakve kuće čudim se ja, ma veli država im daje srpske kuće pa gledaju gdje bi se skrasili.

Nemam ja riječi da iskažem moje zgražanje nad tim zbivanjem, nije meni išlo nikako u glavu kako ljudi mogu biti tako ludi, a još manje kako takve vođe narod sluša.

Dobijem majku na telefon, pa odmah pitam, kako majko zaboraviste didovu kletvu, što se to sa njima dešava, a ona mi veli sine moj ne znaš ti što je rat, ko mene šta pita, idemo sa narodom i kako narod, ja guram pred nju argumente zdrava razuma, a ona se ljutnu na me, veli evo tebi tata, pa se vas dvojica nagađajte.
Isto pitam tatu, a on ćuti, ćuti pa glasom punim ogorčenja mi veli, sine moj, izvukao si svoju guzicu u Canadu a nisi ostao tu da nas braniš, i sad otamo pametuješ a pojma nemaš ni o čemu, a nemaš ni obraza, jer da imaš, pokunjio bi se i ćutao. Tako s tatom tu diskusiju završismo na brzinu... vidim da mi je oduzeo sva prava, i da u ratu izgubih sve, čak i ono radi čega nisam mogao ratovati, obraz. Mislio sam si, doći ćeš ti tata na moje grane, al daj Bože da ne bude kasno.

A bila je tako zakuhana igra sudbine, da se malo po malo, mic po mic, desi i meni da se tog jutra probudim u Kinjačkoj, i sa užasom sjetim didove kletve. Do tad sam se osjećao da sam barem ja odolio zlu i izbjegao njegove zamke, a tad mi se činilo da eto i ja pokleknuh, da mi je bilo da zajaučem, jao dide u šta si nas uvalio.


Živio sam život pun blagoslova, a to vam je otprilike ovako, kad me pitaju dosjetim se pravih odgovora, kad radim sve mi ide na ruku, kad pomislim da bi mi trebao neko, on se odnekud pojavi, kad sretnem nekog novog, on me odmah zavoli, kad sam pospan krene kišica padati, kad se naspavan i dobre volje probudim, samo što zora nije objavila dan, kad nekoj princezi kažem lijepa si, ona me pogleda i veli, uvjerljiv si ko niko, ...tako je bilo uglavnom, al osjetio sam u snagu prokletstva, u nekim danima sam pomišljao, da se jadan za zelen bor uhvatim, i on bi se zelen osušio.
Za većinu čovječanstva su i prokletstvo i blagoslov riječi, ko bi se bavio značenjima, a nisu svjesni da cijeli svoj život prožive u jednom ili drugom, neizbježno, život s nekad prelije iz jednog u drugo, al između te dvije stvarnosti ko da ne postoji praznina, nego dok si živ, ili si blagoslovljen ili proklet.

Sve sam to toga jutra znao, sve mi puknulo, postalo mi jasno da se ono protiv čega sam se cijeli život borio ostvarilo u cijelosti, moj kamen koji sam cijeli život gurao uz brdo, skotrljao se u ponore kojih se dno ne nazire u dubini.
 

Free business joomla templates

Distributed by SiteGround

Buy Nutrisystem Everyday 5 Day cheap walmart nutrisystem meals nutrisystem coupons mart online nutrisystem reviews at costco order 5 day nutrisystem online diet nutrisystem one day meal kit best place to buy nutrisystem buy Nutrisystem 80 nutrisystem turbo 10/a> buy cheapest nutrisystem at walgreens best 3 week diet for men online reviews nutrisystem club nutrisystem food weight loss diet food how to get weight loss fast buy original forskolin Garcinia online buy natural forskolin where i can buy forskolin cheap the forskolin natural diet with nutrisystem nutrisystem diet club best diet plans order diet pills online usa 3 week diet plan nutrisystem shakes Official Nutrisystem site Cambogia Garcinia Safe Online Garcinia Cambogia Safe best extract diet pills How i can Garcinia know Get Garcinia diet 24 hour 28 day nutrisystem plan order meals plan of nutrisystem weekly nutrisystem cost nutrisystem pricelist online cheap cheapest buy nutrisystem on line best auto insurance quotes car insurance companies online Penis Enlargement best review